ZAGREB – Jučer je malokoga ravnodušnom ostavila vijest da Dubravka Vrgoč napušta čelo zagrebačkog HNK. Mnogo je bilo glasova koji su se bunili protiv nje proteklih godina, bilo je niz optužbi, a veoma se glasno govorilo i o velikom broju ljudi koji su naglo napustili svoje poslove u našem najvećem kazalištu, nezadovoljni radnom atmosferom koja je tamo, navodno, vladala.

 

Nova intendantica, prema odluci Ministarstva kulture, je Iva Hraste Sočo. No, ono što se svi pitaju jest koga će postaviti na je mjesto ravnatelja Baleta, Drame i Opere. Pošto se mi bavimo isključivo baletom, jasno je da nas zanima sudbina Leonarda Jakovine. Bit ćemo blagi u iznošenju ocjene njegova vodstva našeg najvećeg baletnog ansambla.

 

Činjenice govore svoje: klasični balet je, otkako je on na čelo Baleta, gurnut u zapećak. Jedini novi klasični naslovi bili su Labuđe jezero i Orašar, no kritika je imala podijeljeno mišljenje o tome. Ako se nas pita, Labuđe jezero je bilo jako loše, Orašar tek nešto bolji.

 

No, zato je repertoar obilovao predstavama u kojima smo mogli gledati naše sjajne plesače kako više glume, a manje plešu. Koliko ćemo još puta pogledati neku varijaciju na temu Lea Mujića, koji se redovito hrva s teškim literarnim izazovima, kao da ne shvaća da postoji ozbiljan razlog zašto je iz romana Don Quijote za balet odabrana jedna mala slika, a ne cijeli roman? Osim toga, čovjek je to čiji je prvi balet za HNK, Tišina mog šuma, prošao relativno nezamijećeno, a potom ga je u slavu vinula suradnja s izvrsnom Valentinom Turcu. Nakon toga su mu svi naslovi koje smo gledali bili jednaki: težak literarni uzorak, puno glume, manje plesa a taj je pak bio uvijek nekako isti, kao da se radi o istom djelu samo su, eto, kostimi i glazba drugačiji.

 

 

Ne zaboravimo da je Balet zagrebačkog HNK prošle godine imao tek jednu premijeru, dok su kazališta u Rijeci i Splitu imala njih nekoliko. Na kraju krajeva, čak je i Osijek, koji nema samostalni plesni ansambl, uspio izvesti jedan novi naslov.

 

Čime se još Jakovina može pohvaliti za vrijeme svog mandata? Osim stalno istim predstava Lea Mujića, modernim komadima koji nisu najbolje prolazili kod publike i hvaljenjem nekim starim naslovima? Svi se sjećamo kako je ponosno najavio Preljocajevu koreografije Annonaciation i La Stavaganza – prva je na scenu postavljena 1995. godine, a druga 1997. Ne bi to bio problem da se nije predstavljalo kao da su to najnovija djela, na koja moramo jako biti ponosni.

 

Ne! Trebamo biti ponosni na domaće balete, koji su potpuno izgurani s pozornica. Trebamo vratiti Orašara Waczlawa Orlikowskog. Trebamo ojačati naš nacionalni balet pružajući priliku domaćim koreografima, a ne dovodeći strane jer su oni nekim automatizmom bolji od naših. Naravno da moramo imati strane koreografe, koji će donositi svjetske trendove, no sramotno je i nedopustivo da se repertoar nacionalne baletne kuće temelji na radovima stranih koreografa, a imamo mnogo domaćih koji samo čekaju priliku.

 

Od samog početka je jasno kako Leonard Jakovina ovom poslu nije dorastao. Svoj posao nije obavljao profesionalno, već je često dopuštao da ga osobni animoziteti vode dok ga radi. Na njegovo mjesto treba doći osoba koja voli, poštuje i razumije se u klasični balet. i koja će mu vratiti stari sjaj. Ne znamo tko će to biti, ime nam zapravo i nije važno – želimo samo da to bude nekto tko klasični balet voli.