Sve sretne obitelji nalikuju jedna drugoj, svaka nesretna obitelj nesretna je na svoj način. Ova znamenita rečenica velikoga ruskog književnika Lava Nikolajeviča Tolstoja, početak je njegova romana Ana Karenjina. Sudbina obitelji opisane u tom djelu tragična je i tužna. Sudbina autorove obitelji također ima svoje sretne i nesretne trenutke. Poslije njegove smrti 1910. godine na željezničkoj postaji Astankino, revolucionarno vrenje u Rusiji uzima maha te za mnoge obitelji te velike zemlje nastupa golema promjena čiji uzroci počinju u prošlosti koja, kao i puno puta dotad, pokazuje kako postoje nepodudarnosti između čovjeka na vlasti i njegova vremena, koje on nije u mogućnosti razumjeti ni slijediti.

 

Nikolaj II. Romanov, stupio je na prijestolje 1894. godine. Po svojem karakteru blag čovjek i vrlo privržen obitelji, možda bi u nekim drugim okolnostima doživio svoj život okružen unucima i sjećanjima na mladost, no sudbina je drugačije odredila. Obiteljska nesreća Romanovih do danas nije do kraja razjašnjena. Mnogi arhivi vjerojatno čuvaju detalje njihova pogubljenja, a mnogi ljubitelji baleta poznaju i dio njegove mladosti u kojoj je ostvario strasnu mladenačku vezu s jednom od najslavnijih balerina tog vremena, Matildom Feliksovnom Kšesinskajom.

 

Njezin je otac Feliks bio znameniti poljski plesač mazurke, plesa koji je ruski car Nikolaj I. obožavao te je pozvao njega s nekolicinom poljskih plesača u Peterburg. Po dolasku se Feliks ubrzo zaljubio u balerinu Juliju Dominsku s kojom se i oženio. Ona je već imala petero djece iz prvoga braka, a u drugome je rodila još četvero. Za današnje razumijevanje profesije balerine nemoguća misija, ali očito su balerine tog vremena imale mogućnost za rano umirovljenje i privatan život što do danas kod nas još nije ostvareno.

 

Najmlađe dijete iz tog braka rodilo se 19. kolovoza ( 1. rujna ) 1872. godine i dobilo ime Matilda – Marija Feliksovna Kšesinskaja. U njezinoj osmoj godini roditelji su je upisali u Imperatorsku kazališnu baletnu školu, koju su već pohađali starija sestra Julija i brat Josif.

 

Talentirana djeca živjela su u školskom internatu na punom pansionu, dok su oni manje nadareni dolazili samo na nastavu. Djeca Kšesniskih, zbog zasluga njihova oca živjela su u roditeljskom domu i bili voženi na satove. Obitelj je bila imućna, ponovno nešto s čime se plesači baleta kod nas ne mogu pohvaliti.
U početku školovanja Matilda nije bila osobito pažljiva učenica, puno toga već joj je bilo poznato iz vlastita doma pa su joj satovi bili dosadni. No kako je gradivo postajalo zahtjevnije i njezino je zanimanje postajalo sve veće. S lakoćom je svladavala tehničke probleme i do izražaja je počeo dolaziti njezin izrazit scenski talent, strast, izražajnost i velik umjetnički potencijal.

 

                                                                                                  Matilda Kšesinskaja, foto: Marijinski teatar

 

Susreti zaljubljenih bili su česti iako je nasljednik carstva imao velike obaveze na dvoru i u vojnoj službi. Pokušavao je biti prisutan na svakom njezinom nastupu, u pauzama je dolazio u garderobu, a poslije predstave odlazilo se u njezinu kuću na jednom od najljepših trgova, Engleskom prospektu, koju joj je darovao. Tamo je Matilda živjela raskošno sa sestrom Julijom. Ljubav je bila obostrana i iskrena, ali uz sjenu straha od onoga što budućnost može donijeti.

Matildini roditelji nisu bili oduševljeni razvojem situacije, znajući kako jednom mora doći kraj idili jer su razlike u društvenim statusima bile nezamislive. Osim toga vidjeli su koliko je nesretna kada Nikolaj zbog obveza ili putovanja nije mogao dolaziti, tuga bi ju posve obuzimala, pa su bili zabrinuti za njezino zdravlje. Obasipana dragocjenostima i luksuzom, Matilda je bila izložena intrigama i zavisti kazališnih ljudi, no njezin karakter borca i ljubav prema baletu naveli bi je da realno gleda na život i ne obazire se na zlobne komentare.

Došao je naravno i taj težak trenutak rastanka koji je bio neminovan. Ma koliko raskošan život vodile carske ili kraljevske obitelji, prisiljene su biti lutke na koncu kojima upravljaju državni interesi. Nikolaj se morao oženiti. Od mnogih princeza koje su bile u izboru najprihvatljivija je bila njemačka princeza Alix of Hesse-Darmstadt, unuka kraljice Viktorije Engleske, koja mu se i svidjela, a bila je voljna prijeći na pravoslavnu vjeru što je bio jedan od uvjeta. Pri prelasku na pravoslavlje uzela ime Aleksandra Feodorovna. Svoj odabir Nikolaj je iskreno priznao Matildi koja ga je podržala u izboru, na čemu joj je zauvijek ostao zahvalan.

Iako je realno sagledavala događaj, Matilda je patila te odlučila prihvatiti neka gostovanja i otputovati iz Rusije, kako bi možda zaboravila mladenački zanos. Unatoč uspješnom gostovanju po europskim gradovima, bila je svjesna kako se mora vratiti u Marijinski teatar u kojemu su Pierina Legnani prvenstveno i mnoge druge talijanske balerine imale ambiciju zauzeti mjesto prve balerine. Blistava tehnika Legnani oduševljavala je gledatelje, pa je Matildin položaj u kazalištu postajao nesiguran.

 

                                                                                               Matilda Kšesinskaja, foto: Marijinski teatar

 

 

No Nikolaj, iako već oženjen, nije zaboravio svoju prvu ljubav. Naprotiv. Njegovi bratići i ujak jednako očarani njezinom pojavom brinuli su se o Matildi i bili njezini pokrovitelji. Svečana krunidba Nikolaja i Alix bila je u svibnju 1896. godine, a za nju je Marius Petipa koreografirao baletnu predstavu Biser na glazbu Riccarda Driga. U tom velikom baletnom djelu Petipa je spojio baletne ansamble Marijinskoga i Bolsoj teatara, no unatoč mnoštvu postojećih solo varijacija, za Matildu Kšesinsku nije se našlo nijedno mjesto, jer je kazališna uprava kazališta smatrala neumjesnim da ona nastupi pred mladom caricom Aleksandrom.

 

Ono što je mislila uprava nije mislila i Matilda. Našla je način kako se obratiti samome Nikolaju i po njegovoj naredbi odmah je uvrštena u program. Marius Petipa osobito je za nju osmislio pas de deux Žutoga bisera, pa je položaj Kšesinske u baletnom ansamblu time u potpunosti postavljen na prvo mjesto.

 

Jesen 1895. godine donijela joj je značajan status, zvanje balerine primadone, koje je dodjeljivano samo najboljima. Mnoštvo uloga koje je uvrstila u svoj repertoar krasili su, osim njezina plesa, blistavi kostimi i nakit od pravih dragulja koje je obožavala. Neprestano se nadmetala sa svojim konkurenticama, a 1900. priredila je proslavu svojega desetogodišnjeg boravka na sceni. Prilično rano, ali njoj nitko nije mogao ništa odbiti. Na proslavi je upoznala Nikolajeva bratića, Velikog kneza Andreja Vladimiroviča i ljubav je odmah planula. Ova veza nije bila skrivana i poslije brojnih zajedničkih putovanja svijetom, Matilda je ostala trudna. Godine 1902. rodio im se sin Vladimir, no roditelji Velikog kneza nisu dopuštali vjenčanje. Živjeli su zajedno no sam čin vjenčanja bit će ostvaren tek 1921. Godine, poslije njihova odlaska iz Rusije.

 

Carska obitelj Romanovih ubijena je u revolucionarnim događanjima 1918. na svirep način. Živjeli su kao skladna i sretan obitelj, nalik na sve sretne obitelji. Njihova nesreća bila je jedinstvena.

 

Matilda je sahranivši muža umrla u Parizu, doživjevši umalo sto godina. Sahranjena je s titulom Svijetla kneginja Marija Feliksovna Romanova , zaslužna umjetnica Imperatorskoga teatra. Svoju je obitelj uzdržavala dajući satove baleta do posljednjeg daha. Unatoč promijenjenom imovinskom stanju živjeli su kao sretna obitelj. Ipak nimalo nalik na druge obitelji.

 

Prošle je godine u Rusiji snimljen film Matilda Tajna kuće Romanovih, redatelja Alekseja Učitella, koji govori o njezinu životu i vremenu u kojemu je briljirala. Čuvajući uspomenu na ubijene Romanove pravoslavna crkva sprečava puštanje filma u kino- dvorane, smatrajući kako taj dio života cara Nikolaja II. nije bio primjeren njegovu statusu.

 

Kako kaže Lav Tolstoj: ono što je prošlo više ne postoji, ono što će biti još nije došlo, postoji samo ona točka u kojoj se sastaju prošlo i buduće i to je cijeli naš život..