Balet Air zajedničko je djelo Krešimira Seletkovića i Martina Müllera, nastalo u suradnji s Muzičkim bienalleom Zagreb. Koreografu su asistirale Christine Ceconello i Barbara Novković Novak, kostime je osmislio Eduard Hermans, dirigent je Berislav Šipuš a svira ansambl Cantus, prvi specijalizirani ansambl za izvedbe suvremene glazbe u Hrvatskoj.

Ono što se večeras moglo vidjeti doista ostavlja bez riječi i prilično je teško opisivo. Balet Zrak/Air prikaz je jednog života, pa je tako podijeljen na slike: Stvaranje, Zajedništvo, Potraga, Bijes, Strast, Otmica, Izdržljivost, Sloboda, Nevinost, Ljubav, Život, Prihvaćanje i Let. U svakoj od njih lako je osjetiti emocije koje plesači oblikuju svojim tijelima: Stvaranje začuđava, Potraga plaši, Izdržljivost muči, Ljubav raduje ali tek Let donosi najjaču plesnu sliku, lišenu scenskih efekata i kostima, i najjači osjećaj: mir. Nakon cijelog baleta, izmučeni od raznih emocija koje ste primili, u zadnjoj slici publika završava katarzu i smiruje se.

Koreograf Martino Müller rekao je kako je balet nastao na njegovom vlastitom iskustvu – kada se suočio s gubitkom kojeg donosi smrt bliske osobe. Bol koji je osjećao donio mu je novu spoznaju o životu – promatranje smrti kao čuda, jednako kao što promatramo rođenje. To shvaćanje donijelo mu je olakšanje i odlučio je stvoriti ezoteričan balet koji govori o životu jedne osobe, ali i životu općenito.

– Balet Air / Zrak pokušava objasniti ono u nama što ne možemo dodirnuti, onaj nedokučivi dio ljudske duše. Zrak doživljavam kao suptilni svijet međuprostora između neba i zemlje, svijet širenja koji ispunjava dah, prijeko potreban za opstanak živih bića. Pojedini dijelovi baleta Air postavljaju općenita pitanja o temama bliskima svima i ne donose univerzalna tumačenje, jer svatko mora pronaći svoje vlastito. Život nije crno-bijel, on je upravo sve ono između dvije krajnosti. Stoga ne postoji ni dobro niti loše tumačenje života, svatko ima pravo na svoje osobno tumačenje. Nitko ne zna više od drugih i zato je posve suvišno nepoštovanje koje ponekad vlada među ljudima –  objašnjava Müller.

Autor glazbe, mladi hrvatski skladatelj Krešimir Seletković smatra da je Air zapravo zrcalo duha i duše, te premda je ljudskom duhu uskraćeno vidjeti u njemu svoj tjelesni odraz, ipak ga može osjetiti.

„Pokret i zvuk. Gotovo da nema pokreta bez zvuka ili zvuka bez pokreta. Nadopunjujuća suradnja u mogućnosti je, auditivno i vizualno, prenositi osjet – veličanstven, a ipak intiman. Osjetimo li zvuk? Ili pokret? Ili oboje? Zapisuje li se to u vremenu? Zaustavlja li to vrijeme. Znakovi zaustavljena vremena postoje kao podsjetnik. Na osjet. I kao takvi nastavljaju ga prenositi. Pokret i zvuk. Dok postoji vrijeme…“ kaže Seletković.

Plesači su bili izvrsni i djelovali su kao jedno tijelo koje proživljava sve faze života. Njihovi pokreti, premda neobični, imali su u sebi nešto prirodno, i nipošto nisu bili onako umjetni i beživotni kakve nekad možemo vidjeti u modernim koreogafijama. Svaki je pokret bio riječ, a publika je to osjetila. Petnaestominutni pljesak govorio je sam za sebe, a ljudi koji su brisali oči nakon što je balet završio govorili su puno više. Čini se da su poruku svi shvatili: nije važno volite li balet, koliko ga poznajete, jedino je važno da se prepustite i ugledate ono što je dvojac Seletković/Müller htio pokazati: svi životi su na neki način isti, no svaki je od njih poseban i pravo je malo čudo, jednako kao i oni koji ga žive.