Špic papučice (ili, kako se one u plesnom svijetu kraće nazivaju, špice) nisu se razvile odjednom, a uz njihov razvoj vežu se razni mitovi. Jedan je onaj da je špice osmislio jedan austrijski plemić, čija je kći imala velik nos ali je sjajno plesala, pa je htio da joj ljudi gledaju stopala a ne lice.

 

Poznata je također legenda da su plesačice stavljale sirovo meso u papučicu, kako bi im to olakšalo plesanje. Ništa od toga, naravno, nije istina, ali pokazuje kako je baletna špic papučica ono što ljude zanima.

 

Poznato je da su prvi plesači koji su plesali doista na vršcima prstiju to učinili 1795., uz pomoć „leteće mašine“ Charlesa Diderota, koja je plesača podigla i držala u zraku. To stajanje na prstima se jako dopalo publici, pa su koreografi tražili način da imaju što više takvog plesa u baletima. No do revolucije je došlo u onom trenutku – koji je nastupio tridesetak godina prije ovog – kad su u plesu posve odbačene visoke potpetice, pa je plesač mogao koristiti svoja stopala na načine koji su prije bili nemogući.

 

Na početku 19. stoljeća, kada su stvarani baleti u kojima se pojavljuju nadnaravna bića, trebalo je stvoriti dojam da te vile i labudovi i druga mitska stvorenja lebde, a jedini način da se to postigne bilo je plesanje na samim vršcima prstiju. Treba znati da se u tim godinama počelo plesati u tutu-ima, koji su posve otkrivali noge i stopala, pa je dodatna visina koju je ispruženo stopalo davalo pružala veći dojam elegancije i nadnaravnosti. Osim toga, kako su plesači postajali sve bolje istrenirani, prirodno je došlo do potrebe za elevacijom. Malo njih moglo je stajati na vršcima prstiju bez ikakve pomoći, pa su plesačice opšivale vrške plesnih papuča, a neke su u njih s unutarnje strane umetale vatu, vunu ili pamuk (plesači nikada nisu stavljali potporu u svoje plesne papuče. Naime, uloge eteričnih bića uvijek su bile stvarane za žene, one su trebale djelovati krhko i nadnaravno, i zato je bilo potrebno da pronađu drugi način plesa. Muškarci nisu plesali takve uloge, pa zato njihove papuče izgledaju nepromijenjeno). Kad je Marie Taglioni prvi puta plesala u Silfidi, njene papučice bile su ono što mi danas nazivamo mekim, satenskim papučicama. One joj nisu pružale nikakvu potporu na prstima, nego su imale samo zadebljanja na petama, i ona doista jest plesala na vršcima prstiju. Novine tog doba pisale su o toj njenoj vještini, no daleko od toga da je ona bila prva. Moguće je da je čak i Marie Camargo plesala na vršcima prstiju, no nije zabilježeno ništa o tome na koji je način to činila. Uz njih dvije, postoji još par kandidatkinja za prvi ples na primitivnim špicama:  Anna Heinel, Fanny Elssler, Amalia Brugnoli te Avdotja Iljinična Istomina, no nikad neće biti ustanovljeno koja je od njih doista prva stala na prste.

 

U kasnom 18. stoljeću u Italiji se pojavio novi, revolucionarni oblik (u njima je plesala Pierina Legnani) papučica, koje su imale svojevrsnu platformu na prednjem dijelu, zadebljanja na petama nije bilo, potplati su bili podebljani, ali se u konstrukciji nisu koristili čavli. Zanimljivo je da se tada se po prvi puta koristi umetak koji se stavlja između stopala i papuče, izrađen od slojeva tkanine, koji je služio držanju prstiju. Tadašnje špice bile su gotovo nečujne.

 

Špice kakve ih danas poznajemo stvorene su početkom 20. stoljeća u Rusiji, a uvelike je tome doprinijela velika balerina tog vremena, Ana Pavlova. Ona je imala specifična stopala, i zato je umetala dodatnu kožu u papučice kako bi mogla plesati bez ozljeda (zanimljivo, njeni suvremenici smatrali su da ona na neki način vara time). Rusi su tada radili papuče koje su bile mnogo tvrđe, a ta praksa ostala im je i danas.  Treba dodati i da je Pavlova uvijek molila fotografe da smanje dio njezinog stopala koji se nalazi na vršku papučice, jer je smatrala da je taj vrh prevelik i da izgleda ružno.

 

Današnje špice imaju kapice (dio papuče koji ide od jagodica do vršaka prstiju) od ljepljenih materijala ili od plastike. Plastične prevladavaju na američkom tržištu, a one se mogu prati.  Ove ljepljene prevladavaju u većini svijeta, a njihov problem je što kratko traju i što su razmjerno skupe. Umetak se još uvijek koristi – ili pamučni ili silikonski, a neki plesači koriste silikonske umetke koji sprječavaju grebanje ahilovih tetiva. Osim toga, špice imaju elastičnu vrpcu koja se (ovisno o pedagogu) zašiva tako da drži rist, te vrpce koje se omotaju oko zgloba.

 

Problem današnjih špica je što su kao nove vrlo krute i bolne, kad se razgaze ne traju dugo, ples u njima je bolan, ne ublažavaju tvrde plesne površine, ozljede balerina su iznimno teške (dok se baletani rjeđe ozljeđuju, iz čega je jasno da je problem upravo u papučicama). Plastične špice ne rješavaju te probleme, osim što duže traju. Plesači već neko vrijeme očekuju novo rješenje, a očekuju ga i baletne kompanije i kazališta, jer prosječna balerina u mjesec dana potroši desetak pari špica, što predstavlja velika novčana izdavanja, pogotovo ako se pomnoži s brojem članica ansambla. No špice su se kroz godine mijenjale na bolje, pa je sigurno da ni sada neće stagnirati.

Za kraj ovog kratkog pregleda navela bih zanimljivost koja je potekla iz Rusije, a čini se da se polako ali sigurno širi svijetom. Naime, u nedostatku balerina, nekoliko tamošnjih kazališta počelo je muškarce uvježbavati da plešu na špicama, što oni besprijekorno rade. Za sada u njima plešu isključivo u ženskim ulogama, no postoji mogućnost da jednog dana špice postanu isključivo muško plesno oruđe.