Novi prijedlog zakona o mirovinskom osiguranju predviđa da svi članovi društva rade do 65 godine života. U prijedlogu ne postoje nikakvi izuzeci, što je uznemirilo plesače. Svi smo svjesni da plesač ne može sa 65 godina plesati mnoge uloge, te da je vrijeme do kada zapravo može plesati individualno. Zatražili smo reakciju od Svebora Sečaka, predsjednika Hrvatskog društva profesionalnih baletnih umjetnika (HDPBU). Njegov odgovor, koji je nešto poduži, zbog informativnosti prenosimo u cijelosti. 

Nase udruzenje, kao sto i samo ime kaze, Hrvatsko drustvo profesionalnih baletnih umjetnika brine o baletu kao umjetnosti i prefesionalnooj djelatnosti te nastoji holistickim pristupom na sveobuhvatan nacin skrbiti, kako o struci u cjelini, tako i o tijeku karijere svakog pojedinog clana. Naravno tu se uklapa i skrb o umirovljenim clanovima, tako da ste pitanje uputili na pravu adresu. Prema mojim trenutacnim saznanjima odlazak u mirovinu se za profesionalne baletne plesace u Hrvatskoj izracunava na sljedeci nacin: godine zivota + trecina efektivnog radnog staza (ne beneficiranog) treba iznositi u trenutku odlaska u mirovinu 60 godina za zene i 65 za muskarce, s tendencijom izjednacavanja u 2030. godini.

To u praksi izgleda ovako: primjerice prvakinja baleta Milka Hribar koja ima stalni angazman od svoje 16 godine ce s 33 godine efektivnog rada u baletu imati 49 godina. Na tih 49 godina dodaje se trecina ukupnog staza tj. 11 godina i time dolazimo do brojke 60. Znaci prvakinja Milka Hribar ce u 49. godini zivota imati uvjete za odlazak u mirovinu, a niposto u 60. godini starosti. Isto tako primjerice djevojka koja je kasnije dobila angazman, u dvadesetoj godini, i radila 30 godina, u svojoj 50. godini + trecina radnog staza imati ce prema ovoj formuli 60 godina i otici u mirovinu. Slicno je i s muskarcima, tj. prema svim proracunima domaci plesaci koji cijeli zivot rade u kazalistu odlaze u mirovinu oko pedesete godine, plus/minus godinu, dvije. Uzmemo li u obzir da je trenutna ravnateljica Irena Pasaric jos s 47 godina plesala glavnu ulogu u baletu Bajadera koja spada u najzahtjevnije uloge baletne partiture, mozemo zakljuciti da to i nije takav problem. Naravno ne ocekuje se od svakog baletnog plesaca da do kraja karijere igra uloge koje je igrao u mladosti. Baletna predstava se ne sastoji samo od “princeva” i “labudica”.

U repertoaru nacionalnih kazalista koji se sastoji od velikih klasicnih baleta postoji potreba za brojnim karakternim i glumackim ulogama (kraljica, majki, majstora ceremonije, kraljeva, striceva, itd.), pa nije neuobicajeno da se za takve uloge cak honorarno angaziraju umirovljeni plesaci. Jedini pravi problem koji se pokazao u zadnje vrijeme nisu domaci plesaci koji po zavrsetku skolovanja dobivaju angazman i odlaze u mirovinu u cetrdesetim ili ranim pedesetim godinama, vec strani plesaci koji su angazirani u svojim tridesetim godinama, a ne priznaje im se staz iz domicilnih zemalja, pa ne mogu ostvariti mirovinu do kasnijih godina. Primjerice Ioan Barbu iz Rumunjske umirovljen je prosle godine u 62. godini upravo iz razloga sto je angaziran u Hrvatskoj tek u svojih tridesetim godinama, a rumunjski staz mu nije priznat. Bez obzira na to, moram napomenuti da je do posljednjeg dana sudjelovao u brojnim predstavama, a nastupa u nekih ulogama i danas. I taj problem stranih plesaa je rijesen sve vecom globalizacijom i fluktuacijom stranih plesaca, tako da brojni strani plesaci na angazmanu u hrvatskim kazalistima dobivaju ugovore samo na godinu, dvije i nikada nece niti ostvariti pravo na odlazak u hrvatsku mirovinu. S obzirom na sve gore navedeno mislim da mozete biti mirni i uvjereni da pratimo situaciju, te da za sada ne postoje nikakvi ozbiljni problemi glede umirovljenja hrvatskih plesaca.

Ono na cemu bismo zajednicki trebali svi poraditi je promocija baletne umjetnosti i digniteta svakog umjetnika ponaosob, kako bismo privukli nove generacije mladih, a s obzirom na deficitarnost domaceg baletnog kadra. U tom smislu smo poduzeli akciju osnivanja plesne akademije koju bi mogli pohadati i plesaci u tzv. tranzicijskom periodu, u cetrdesetim godinama i doskolovati se za baletne pedagoge, cime bi se postigao dvojaki rezultat: – baletni umjetnici ne bi u svojim najboljim godinama zivota bili prisiljeni zivjeti od mizernih mirovina, vec bi mogli nastaviti rad u svojoj umjetnosti, ali na drugoj razini, te – stvorio bi se potrebni kvalificirani kadar koji bi omogucio disperziju baletnih skola po citavoj Hrvatskoj i time dugorocno rjesio problem deficitarnosti domacih baletnih plesaca.