ZAGREB – Sinoćnjim Koreolabosom, koreografskom radionicom članova Baleta, Hrvatsko narodno kazalište u Zagrebu proslavilo je kraj sezone. Bila je to uistinu velika proslava, jer je u prepunom gledalištu bilo mnogo poznatih lica koje inače gledamo na sceni.

 

Balerine i baletani došli su podržati svoje kolege, a nakon predstave družili su se ispred kazališta do kasno u noć. Svojim su se koreografijama redom predstavili Sven Copony, Mirna Sporiš, Simona Unterajter, Danijela Zobunđija, Iva Višak i George Stanciu.

 

Večer je započela koreografijom Svena Coponyja, Homo faber. Scena je podsjećala na Smekalovljev Rastanak, balerina i sam koreograf sjedili su na uredskim stolcima, leđima okrenutim jedan prema drugome, a u pozadini crnina. Nakon njihovog kratkog plesa, otvara se dubina scene u kojoj vidimo plesače s raznim alatima: grabljama, metlom, vilama…, a iza njih mračna šuma. Ime koreografije postalo je jasnije – homo faber, čovjek stvoritelj, ili, prema Marxu, životinja koja izrađuje oruđe. Izmjenjivali su se plesači sa svojim oruđima, a na kraju je u zrak poletjelo svjetlo – žarulja, a potom se ugasilo. Sven Copony prepoznatljiv je po svojim koreografijama, a u ovoj se pita stvara li uistinu svaki čovjek svoju sudbinu. Balet s porukom, ali većina plesača bila je „ravna“, bez dodira s publikom.

 

Sljedeća je bila vrlo kratka koreografija Mirne Sporiš, inspirirana Romeom i Julijom, Zauvijek. Na tamnoj sceni bio je i klavir iz kojeg su dopirali emotivni zvuci skladbe koju je za film napisao Nino Rota. Mirna Sporiš koreografiju je izvela sama, uz kratku asistenciju još troje plesača, a njezin je nastanak očito bio vođen emocijama. Ona pokazuje ono što je u plesu zaista važno, balet nije gimnastika i natjecanje u broju uzastopnih okreta, balet je umjetnost koja publici mora prenijeti priču i emocije, a Mirna je svojim plesom to i postigla.

 

 

Would you like to be modified? koreografirala je Simona Unterajter, a pokušala je sjediniti dva plesna stila, klasični balet i suvremeni ples. Plesači su u ovom broju pokazali svoje plesne mogućnosti i oduševili modernim pokretima, ali nekima je nedostajalo tečnosti u donjem dijelu leđa.

 

Danijela Zobunđija na pozornici je prikazala živi Portret sestara Salezy. U velikom zlatnom okviru bilo je šest balerina, sestara, kojih se prisjećao posjetitelj. Sestre su u njegovim sjećanjima oživjele, napustile granice okvira i zaplesale po pozornici. Kako su sjećanja izblijedila, sestre su se vratile u svoju sliku. Vrlo uspješna koreografija, izvrsna upotreba svjetala i uvjerljivi plesači.

 

Schrödingerovu mačku Ive Višak izvele su starije članice baletnog ansambla – u koreografiji koja je nasmijala publiku, svaka je balerina pokazala što je oduvijek htjela (plesati/biti), ali zbog svoje ili tuđe odluke nije imala prilike. Šareni kostimi, bend na pozornici i domaća atmosfera podsjećali su na dobru komediju (a pomalo i na MacMillanov Elite Syncopations), a osobito me oduševio jedan vrlo poznati komad scenografije – drvena ljuljačka iz scene Pakla u baletu Đavo u selu – jedna je balerina, naime, željela biti Đavolica.

 

Budući da se za dvije godine slavi 80 godina od nastanka našeg nacionalnog baleta, možda ove želje potaknu Upravu da obnovi taj divan balet. Koreografija je završila zvukovima eksplozije bombe, a zatim je na scenu iz neba palo mnogo zemlje – možda je ovo bilo prisjećanje na bombardiranje Zagreba kada je pogođena plesna dvorana te su nastradali mnogi plesači.

 

Schrödingerova mačka, foto: Saša Ćetković

 

Nakon pauze, uslijedila je Stanciuova Carmen, nastavak na dobro poznati balet – Carmen nije umrla, već ustaje željna osvete. Oduševilo me što se netko od plesača odvažio koreografirati klasični balet (s karakternim elementima), a šteta je što nije potrajalo duže jer bismo tada mogli vidjeti stvarni potencijal Georgea Stanciua.

 

Ovako je koreografija bila vrlo dobra, usklađena s poznatom glazbom Bizeta i Ščedrina, ali se emocije i osobnosti likova nisu stigle do kraja razviti i povezati s publikom. Međutim, uspjeli komad, s elementima humora i korištenjem nekih poznatih scena (ludilo iz Giselle kada plesačica u agoniji raspušta kosu). Priča je završila ubojstvom, nakon kojega je s neba potekla krv.

 

Na kraju – zasluženi pljesak za sve izvođače i koreografe – program je bio maštovit i raznolik, a osobito su uživali plesači koji su sjedili u publici. Svojim su kolegama neprestano uzvikivali: „Bravo!“, a to je dokaz dobrih odnosa koji vladaju u našem Baletu. Ta me činjenica ispunjava optimizmom za sljedeću sezonu.