SPLIT – Nakon premijernoj uspjeha izvedbe na 61. Splitskom ljetu, balet kojim se makedonski koreograf Igor Kirov autorski predstavio hrvatskoj publici zaživio je i u HNK te je u prvoj ovogodišnjoj izvedbi splitskoj publici ponudio dašak suvremenog baleta, protkanog etno elementima s otvorenom filozofskom porukom. Darežljiva sustipanska pozornica na otvorenom uvijek doda malo mistike. Smještena na kazališne daske, izvedba postaje ono što jest – donijela nam je dašak i na dašku je ostala.

 

Jaka filozofska misao o životu kao kocki koja nas sputava, preko koje se penjemo, nad kojom se igramo i plešemo ili u koju se pak zatvaramo izvrsna je početna postavka. Dvanaest plesača je u dvanaest scena s dvanaest kocaka igralo šezdeset minuta s idejom da uvijek, prema riječima koreografa Kirova, 5 do 12 ili 5 poslije 12 moramo biti spremni na sve.

 

Prikaz je to šest različitih životnih razdoblja: rođenja, djetinjstva, tinejdžerske dobi, zrelosti, starosti i smrt. Predstava obiluje jednoznačnom simbolikom, ali ima u vidu i gledatelja kojem ostavlja prostor za vlastito tumačenje. Etno elementi kombinirani s nasljeđem kocke čine trenutak koji, razrađen, može biti geografsko – kulturološki itekako provokativan.

 

Prizor iz predstave, foto: HNK Split 

 

Sama koreografija nije pretjerano zahtjevna. Upravo se u toj poziciji kristaliziraju volja, uigranost i šarm plesača. Splitskih dvanaest je tek u posljednjoj zajedničkoj sceni pokazalo da uživa plešući, da su prisutni i da oni nose suvremeni ples, a ne obrnuto. Ples u duetu i triju je dobro iznesen, a nježna je i ranjiva bila misao o kretanju u kocki koja je s jedne strane prozirna.

 

Etno elementi vidljivi i na kostimografiji koja je stilizirana (makedonska nošnja) i prihvatljivo nebitna, izneseni su najvećim dobitkom predstave – glazbenom podlogom maestralnog Kirila Džajkovskog! Glazbena baština koja miriše na Balkan i istočnije je toliko inspirativna i zanosi tako lako da se i publika počela kretati u ritmu. Za 5 do 12 izabrao je glazbu sa svoja tri albuma La Capinera, The Great Water i Balkankan i dotaknuo epicentar.

 

Upravo stoga, glazbe koja “prodaje” sama sebe i ideje koja je na tom tragu, ostaje žal što je priča koreografski nedorečena i na trenutke izvedbeno izgubljena. Džajkovski je od prvog takta stvorio izvrstan naboj, kocke života donijele intrigu, ali trećeg iznenađenja nije bilo. Suvremenosti Splitu nedostaje, autorski projekti priznatih koreografa su za svaku podršku, ali dok ne dočekamo punokrvni, vrijeme možemo prikratiti maštajući. Uz dobar soundtrack. Džajkovski, preporučujem.