Splitsko ljeto zatvorilo je svoja vrata 14. kolovoza dugoočekivanim baletnim komadom “Derviš i smrt”, baletnim uprizorenjem romana Meše Selimovića. Veliki interes baletnih zaljubljenika usmjerio se na samoga Ahmeda Nurudina, kojeg utjelovljuje nacionalni prvak Baleta zagrebačkog HNK Tomislav Petranović.
Po prvi puta u baletnom angažmanu u Splitu, odvojio je nešto vremena za Balet.com.hr te nam je ispričao detaljno svoju priču. Što bi bio da nije baletni prvak, je li imao ikada profesionalnu krizu, koje su mu uloge najdraže, kako je reagirao na Split… Na ta i na mnoga druga pitanja se osvrnuo u intervjuu za naš portal.

 

Kako shvaćaš svoje zanimanje, kao čvrsti poziv ili si u svom profesionalnom razvoju sve ove godine imao krize koje su graničile s odlukom da ostaviš sve i radiš nešto “normalno”, klasično, s manje žrtvi i s više slobodnog vremena?

 

Iskreno, ja sam od prvog razreda baletne škole tu krizu imao! Bez šale, zbilja sam se rano pitao je li to uopće pravi poziv za mene… Jako sam volio plesati i dosta rano sam počeo plesati na festivalima i u studijima – kod Tihane Škrinjarić, kod Edite Cebalo… Upravo je Edita bila ta koja me “poslala” na balet postavši mojom profesoricom tjelesnog u školi te me je savjetovala da upišem baletnu školu jer je balet odlična plesna baza. I tako sam krenuo. Pokazao sam već u početku talent za balet i jednostavno sam ostao u tome. Pitao sam se dosta puta plešem li balet jer to zbilja želim ili jer mi dobro ide, no očito je ta želja ipak bila jača, a tu je i moja tvrdoglavost, ona koja me uvijek tjera da dokažem da nešto mogu.

 

Koji je bio tvoj najkritičniji trenutak?

 

Najkritičniji mi je trenutak prije svake premijere! (smijeh) Kad sam se počeo profesionalno baviti baletom, bilo mi je lakše, navikao sam se i na stres, naučio kontrolirati pretpremijerni strah i sve što ide s tim. Dok sam bio u baletnoj školi, nisam još naučio suočiti se sa svim žrtvama koje balet nosi. Nije mi se dalo svaki dan nakon škole ići u baletnu školu, dok ostali nakon sedam školskih sati mogu ići kući, vani ili bilo gdje drugo te se jednostavno opustiti. Razgovarao sam sa svojima kao malen o tome, u nadi da će mi reći da mogu slobodno odustati, no naravno, moja mama je ostavila meni na procjenu što točno želim učiniti. I tako, nešto me tjeralo da nastavim dalje, taj neki unutarnji poriv da moram nastaviti dalje. Danas je to jednako kao i u ljubavnoj vezi – nailaziš na brojne prepreke, nedoumice, nesigurnosti oko toga što želiš od te veze, no u konačnici staviš stvari crno na bijelo i vidiš ima li više pozitivnih stvari koje ti odgovaraju ili obrnuto. I tako ostaneš u njoj, ili izađeš. Ja sam očigledno ostao! Dosta sam analitičan u svom životu… I dok god mi to što radim čini ugodu – tu sam.

 

 

Tomislav Petranović u baletu Giselle, foto: HNK Zagreb

 

Balet te odveo na različite dijelove svijeta i omogućio ti da istakneš svoj talent na visokim razinama – bio si na usavršavanju u Njemačkoj, pa solist Bečke opera, prvak portugalskog nacionalnog baleta, a ne zaboravimo istu titulu i na domaćoj razini. Možeš li izdvojiti koje od svih tvojih iskustava je bilo najvažnije ili najupečatljivije za tebe?

 

Svaki period je bio bitan za mene, i na svakom period sam zahvalan jer bez svih tih crtica ne bih bio ono što jesam. U Münchenu sam jako puno radio na stvarima koje nisam naučio u Zagrebu u školi, isklesao tehniku, radio jako puno pas de deuxova i dosta varijacija. U Beču sam krenuo otpočetka, plesao sam apsolutno sve. U svakom trenu kada mi je bilo previše i kada sam pomislio da je vrijeme da odem iz Beča i krenem dalje, dobio bih nekakvo unaprjeđenje, neku novu razinu promocije. U konačnici mi je dodijeljeno i austrijsko državljanstvo. U Beču sam stvorio iskustvo brojnih koncerata na kojima sam plesao, niza koreografa koji su koreografirali baš po meni, velikog broja gala večeri, kompanija u kojima sam gostovao kao solist, kao što sam sada u Splitu… A onda mi je trebala promjena. Krenuo sam prema Portugalu. Tamo sam plesao puno više modernog baleta i neoklasike, što je meni osobno puno više odgovaralo. Način života i mentalitet je također bio drugačiji, opušteniji, što mi je dobro došlo nakon prvog dijela plesne karijere. Nakon šest, sedam godina koje sam proveo tamo, opet mi je trebala promjena i odlučio sam se vratiti kući jer, iskreno i bez pretjerivanja, nedostajali su mi moji. Nisam mogao zamisliti da ću se iz tog razloga htjeti vratiti kući, ali jesam, s godinama ti dosadi neprestano dokazivati se, biti u velikom broju situacija “jeftina radna snaga s istoka”. Odlučio sam, u najkraćim crtama rečeno, raditi stvari koje su dobre za mene, a ne isključivo za moju karijeru.

 

Možeš li istaknuti skim ti je bilo na tom putu posebno ugodno surađivati?

 

Istaknuo bih u tom smislu Jiři Kiliana, on je definitivno primjer da su veliki umjetnici uvijek jednostavni ljudi. Profesionalno je bio jako pristupačan, a kao osoba zračio dobrotom i pozitivnom energijom, što je u baletu rijetko susresti, s obzirom na to da je balet dosta nabrijana domena. Veliko poštovanje imam i za Johna Neumeiera koji je koreografirao i baš po meni. Odmah sam vidio da ispred sebe imam osobu koja jako puno zna, a to znanje ne koristi za bildanje vlastitog ega, nego isključivo da kreira i proizvodi nešto lijepo.

 

 

Koje bi uloge izdvojio kao najdraže, uloge s kojima si se najviše poistovjetio i zašto?

Merkucije u Romeu i Juliji prvenstveno. Uvijek su me birali za neke nježne uloge, a ovo je bila uloga koja mi je odgovarala – lik kojeg ne vodi isključivo nježna zaljubljenost, već ima odnose isprepletene s nizom likova, a ne samo njegovom odabranicom. Plesati tu ulogu je dosta dinamično. Sam karakter Merkucija je takav, sadržaj je sagrađen oko njegovog lika, a ne oko lika djevojke oko koje se obigrava. Dosta često je tako u klasičnim baletima – ti se namučiš držeći curu, ona je u fokusu, sadržaj je sagrađen oko nje ina kraju publika instinktivno ima reakciju “joj, gle, ovo je onaj s kojim je plesala” (smijeh). Iako preferiram moderni balet, zanimljivo je da sam uživao u Giselle, kao princ, u kojoj sam zapravo jako kasno prvi put plesao, i to u Zagrebu, dok sam sve ostale veće balete uglavnom plesao vani. I naravno, tu je Kilian i njegov Petite Mort, što se tiče modernog baleta – moj definitivni favorit. Dodao bih još jedan komad koji je rađen po meni, od australske koreografkinje Marguerite Donlon, Ivica i Marica. Ona je napravila pas de deux za mene i jednu australsku balerinu i to smo plesali na jednoj gala večeri s prvacima iz Pariške opere. Kritike su nas potom proglasili apsolutnim hitom te gale, što je za mene bio nevjerojatan uspjeh – tako se istaknuti među nevjerojatnom plesnom postavom.

 

 

Petranović u Dervišu i smrti, foto: HNK Split

 

 

Dolazimo do uloge Ahmeda Nurudina u “Dervišu i smrti”, nešto sasvim novo, koreografski još ne sasvim iskorišteno, djelo koje je uvelike filozofskog karaktera. Kako si se saživio s jednom ovakvom ulogom, je li ti ona po nečemu bila znatno teža ili drugačija?

 

Plesni vokabular Igora Kirova je dosta širok, ima zbilja puno municije za objasniti nekakva stanja. Zato mi je jako teško raditi na ovoj ulozi – ne samo što je priprema sama po sebi jako fizički zahtjevna, već zato što je sadržaj djela kompliciran. No, mislim da smo našli način da pokažemo fokusne i bitne stvari koje će iznijeti cijelu priču, jer naravno da mi ne možemo cijelu priču ispričati. Pronašli smo neka jako zanimljiva rješenja da prikažemo sve faze unutarnjih stanja Ahmeda Nurudina, mislim da će se to publici jako svidjeti. To je na primjer uloga duše Ahmeda Nurudina, utjelovljena u djevojci s kojom Ahmed pleše točku i tako je prikazano njegovo unutarnje stanje. Iskreno, ne znam jesam li radio zahtjevniju ulogu do sada. I fizički, jer od sat i petnaest minuta, ja sat i pet minuta plešem, no i zbog sadržajne komponente. 

 

Za kraj, jesi li ikada razmišljao o tome, što bi bio i radio da nisi u ovom poslu?

 

Ja sam jako dugo u ovom poslu, u ovoj struci. Uskoro ću slaviti 30 godina aktivnog bavljenja baletom. Teško mi je zamisliti se kao nešto ili netko drugi. Iako, u životu žalim za jako malo stvari, jedna od njih je što nisam nikada imao priliku studirati, stoga sam upisao Visoku školu međunarodnih odnosa i diplomacije. Pokazujem se kao odličan student, možda sam mogao biti i diplomat ili stručnjak za međunarodne odnose, no tko zna, možda to još mogu i biti!