ZAGREB – Sinoć je po drugi put u sezoni, treću sezonu zaredom, izveden balet Ana Karenjina, prema  istoimenom romanu Lava Nikolajeviča Tolstoja, na izabrana simfonijska djela Petra Iljiča Čajkovskog. Adaptaciju romana i dramaturgiju potpisuje Valentina Turcu, a koreografiju Leo  Mujić.

Predstava započinje nježnim zvucima Koncerta u D-duru za violinu i orkestar uz koji na scenu  kroz publiku ulazi Ana, u izvedbi prekrasne Natalije Horsnell. Hodajući po prostoru za orkestar koji je za ovu predstavu zatvoren i ispunjen snijegom, ona čita pismo svoga brata  Stive (George Stanciu), a sadržaj pisma čitko je prikazan u pozadini, na sceni ispunjenoj  plesačima. Vidi se ruski život toga doba: druženje, spletkarenje, ogovaranje, ljubovanje… A  onda na rusku zimu dolazi Ana, izlazeći iz vlaka u elegantnom crnom kaputu, prati ju starija žena, majka Alekseja Vronskog. Sudbonosan je susret Ane i Vronskog (Andrea Schifano), a  njegovu zlu kob najavljuje i nesreća koja se u tom trenutku dešava pod kotačima vlaka.

 

 

Iz klizališta, scena se eksplozijom glazbe i svjetla pretapa u balsku dvoranu gdje upoznajemo  Kitty (Iva Vitić Gameiro), nevinu mladu djevojku zaljubljenu u obećanog muža, Vronskog. No,  Vronski u raskošnoj dvorani vidi samo jednu ženu. Ana se opire početnoj privlačnosti, što se jasno očitava neugodnim škripom violine, da bi se s početkom ugodne melodije prepustila  strasti. Kitty je očajna i u nesvijesti je iznose sa scene.

 

 

U prvom je dijelu ugodno iznenadio lik Vronskog. Andrea Schifano iznio je novu interpretaciju, izravnog i odlučnog mladića  koji je u kontrastu s prijašnjim interpretacijama, koje Vronskog prikazuju kao emotivnog i pomalo mlitavog.

Ana se zatim vraća kući, no ne može zaboraviti rastanak s Vronskim na peronu, u kovitlacu snježnih pahulja uzburkali su se i njihovi osjećaji. Nadolazeću nevjeru predosjeća njezin muž Karenjin (Guilherme Gameiro Alves). Njihov je odnos najbolje ilustriran scenom ispijanja čaja, posve je umjetan, nametnut, neprirodan. Karenjinov solo nakon razočaranja u vlastitu ženu strastven je, buran, bijesan, na trenutke očajan. Ovdje se predstava razilazi od knjige u kojoj je Karenjin vrlo racionalan, nadasve praktičan muškarac. Gameiru je ovo najbolje ostvarenje na sceni HNK, njegova ekspresivnost i plesna tehnika prelaze rampu i ostaju  među publikom i nakon završetka varijacije.

 

Nakon susreta kod kneginje Betsy, koju je tehnički suvereno interpretirala Pavla Mikolavčić, gdje se naslućuje licemjerje ruske društvene kreme, slijedi scena na trkalištu koja je maštovito dočarana projekcijom Konja u galopu, prvog filma. Sentimentalni valcer prati Karenjinovu osudu Anine prevare i razdvajanje od voljenoga sina Serjože. Ne mogavši podnijeti razdvojenost od sina, Ana se vraća kući i rađa dijete začeto u vezi s Vronskim. Vronski se u bunilu pokušava ubiti, a Ana mu se vraća te zajedno odlaze iz Rusije.

 

Odlazak u Italiju Ane i Vronskoga simbolično je prikazan velikim platnom na kojem je otisnuta slika Adama i Eve izgnanih iz raja kojim se zaigrano omataju u pas de deuxu. No, Ana ne može zaboraviti voljenog sina te započinje razdor u njihovom odnosu. Sve postaje još gore pri povratku u Rusiju kada na svakom koraku nailaze na moralnu osudu društva koje nevjeru prakticira iza zatvorenih vrata. Kroz susrete i plesove koji postaju sve okrutniji i očajniji, postaje neizbježna Anina tragična sudbina. Uz pogled društva koje je njezin krik i traganje za životom neumoljivo osudilo, Ana se slama pod svjetlom lokomotive, odnosno golemog reflektora.

Ta je posljednja scena svojevrsna posveta kazalištu i plesačima koji se predaju publici pod svjetlima reflektora. Cijela predstava posvećena je na neki način umjetnosti: projekcijom prvog filma, fotografijom vjenčanja Kitty i Levina, slikom na platnu kojom se simbolički prikazuje izgon Ane i Vronskog iz društva.

 

Natalia Horsnell plesala je uvjerljivu i zrelu Anu, tehnički besprijekornu. Ni u jednom trenutku nije preglumljivala, očaj joj je potresao cijelo tijelo, kao što su ga trenutci sreće s Vronskim oživljavali. Emocije smo čitali iz pokreta nogu i izvijanja tijela, a posebno su joj izražajne oči i prsti ruku.  Andrea Schifano umjetnik je koji karijeru može izgraditi i u bilo kojoj od najpoznatijih svjetskih kazališnih kuća. Tek mu je dvadeset, a na sceni tehnički savršeno i potpuno uživljeno donosi likove koji su u mnogo zrelijim godinama. Siguran je partner i zadovoljstvo je gledati vrtoglave podrške i dizanja kojima ovaj balet obiluje.

Koreografija ovog psihološkog baleta moderna je, ali počiva ne temeljima klasične tehnike. Takav je izraz osobito zahtjevan za plesače jer su teške klasične figure izvode u položajima tijela koji su izvan balansa, ali zagrebački se ansambl iskazao odličnom tehnikom i glumom.

Ova je predstava kompletno pogođena – koreografija, glazba, svjetlo, prekrasni kostimi, jednostavna, ali efektna scenografija donose publici jednu novu, potresnu interpretaciju slavnog romana. Moram priznati, svojom tečnošću i slojevitošću čak i više od knjige uvlače gledatelja u tragičan život žene koja se usudila voljeti. Sada ju je lakše razumjeti.