ZAGREB – Sinoć izvedena, prva ovosezonska Ana Karenjina (koreografa Lea Mujića) ne samo da je privukla iznimno velik broj gledatelja, nego je izazvala i pravu buru oduševljenja. Pojedine scene prekidane su pljeskom, a na kraju su pojedini plesači dobili (čak i za kazališne pojmove) dugotrajan i snažan aplauz. Strast Ane Karenjine, koju smo imali prilike prošle sezone prvi puta pogledati, još uvijek kod publike izaziva oduševljenje. Valjda priznati da je to razumljivo: potpisnicu ovih redaka balet je na praizvedbi oduševio, a sinoćnja izvedba (premda ne toliko snažna) bila je nabijena emocijama i kvalitetna.

 

 

Ponajprije, ta neopisivo slatka glazba Čajkovskog čini svoje, pa ne čudi oduševljeni uzdah publike već na samom početku kada Ana (Edina Pličanić) hoda pijeskom i čita pismo. Scenografija je sjajna, kostimi odlični, a vidi se da je riječ o baletu koji je ansamblu izvrsno sjeo. Pličanić je bila izvrsna Ana, a njeni partneri Tamas Darai (Aleksej Vronski) i Guilherme Gameiro Alves (Aleksej Karenjin) izvrsni. Alves je, kao i prošle godine, zablistao u ulozi Karenjina.

 

Uloga koja dosta odstupa od one u literarnom predlošku (na što se sinoć moglo čuti dosta komentara u publici) zaista oduševljava: premda i ovaj Karenjin u nekim trenucima pokazuje dominaciju, on pred našim očima prolazi cijelu metamorfozu: od nejasnih sumnji koje ga more na početku, preko shvaćanja situacije, očaja, boli, pokušaja da svoju ženu dobije nazad… Gledajući takvog Karenjina i Vronskog (kojeg je Mujić prikazao kao pomalo blijedog romantičara), razumijevanje glavnog ženskog lika postaje teže. Zašto bi ijedna žena zbog onakvog, bezveznog i slabašnog Vronskog, napustila snažnog i strastvenog Karenjina?

 

 

Od plesača treba izdvojiti Ivu Vitić Gameiro kao Kitty i Nataliu Horsnell kao Sorokinu. Vitić je svoju ulogu otplesala zaista cjelovito, a Horsnell je uspjela čak i u kratkim pojavljivanjima na sceni zablistati i na sebe privući pozornost. Dobra je bila i Mirna Sporiš u ulozi Lidije Ivanovne, te Pavla Pečušak kao Betsy.

 

Sinoćnja izvedba imala je poneke greške – kašnjenja, ne do kraja ispružene ristove, a vidjeli smo i jedan sudar na sceni. No, sve je to zaista zanemarivo. Ono što je jaki adut ovog baleta su emocije, ono što bi nam i inače trebalo biti dostupno u svakom umjetničkom djelu. Na sceni, koja nikako nije statična, vidimo ljude u cijelom nizu emotivno snažnih situacija i pritom ih ne gledamo kao plesače, nego kao uloge. Zbog toga ih zaista treba pohvaliti. 

 

Gledajući ovaj balet, sve ono što se u njemu događa proilazi iz ljubavi. Anina muka (i smrt), bol Karenjina i Vronskog, posljedice koje sve to ostavlja na ljude oko njih… Gledajući plesače na sceni sinoć, na tren se čovjek upita: vrijedi li to zaista? Vrijedi li zaista tako voljeti?