Dmitrij Timofejev zagrebačku publiku najviše oduševljava plešući princa Siegfrieda u Labuđem jezeru. Ovaj mladi baletan u Zagreb je doputovao 2009. godine, a dvije godine nakon postao je prvak baleta. Prošle je godine dobio nagradu Oskar Harmoš za izvedbu u baletu Za vas umirem. Sa simpatičnim Dmitrijem razgovarali smo o ruskoj baletnoj školi, koje balete najviše voli i što uvijek ima u torbi kad ide na posao.

 

Kako si se počeo baviti baletom?

 

Zaplesao sam s deset godina, u rodnom gradu Saratovu. Stariji brat je pohađao baletnu školu, pa je za balet uspio zainteresirati i mene. Nakon prve godine baletne škole jako mi se svidjelo, mislio sam da je balet jako zanimljiv. Osim toga, imao sam brata koji mi je bio uzor, pa nisam bio sam samcat u toj baletnoj školi. Sa jedanaest godina sam upisao Vaganovu školu u Sankt Peterburgu. Bio je to jako lijep period, iako se radilo po cijeli dan, kako u školi, tako i u kazalištu.

 

Čega se najviše sjećaš iz tog razdoblja?

 

Putovanja, definitivno. Odlazili smo na turneje, koje su bile divno, nezaboravno iskustvo. Zaista sam se naputovao od svoje jedanaeste do petnaeste godine života, što mi je tada bilo interesantno i uzbudljivo. Osim plaćenog puta dobivali smo i plaće za nastupe. Sjećam se turneje u Japanu, gdje nas je išlo čak 110 iz ansambla. U lijepom sjećanju mi je ostao i osjećaj gotovo obiteljskog zajedništva, koje sam osjećao dok sam bio s učenicima i profesorima.

 

Jesu li profesori bili strogi?

 

Pa, bilo je slučajeva kada pedagozi jesu primjenjivali grublje metode, ali to se ne doživljava kao kazna već kao poticaj. Svatko od nas želi bit sve bolji i napredovati, istaknuti više od ostalih. To ponekad uključuje malo grublju pedagogiju, koja dobro dođe. Sjećam se jednog primjera kada je profesor udario jednog od učenika dugim, tankim štapom koji se tada prepolovio. Na to je profesor poručio dotičnom učeniku: ,,Sutra ćeš mi donijeti isti takav, ali novi štap.“

 

Kako je izgledao tvoj dan u školi?

 

Prvi dio dana u školi su bili opći predmeti (matematika, ruski..), a drugi dio predmeti iz baletne škole. Osnovna i srednja škola bile su u istoj zgradi. Dani su često bili naporni i puni obaveza. Nerijetko nije bilo vremena ni za pisanje zadaće. Jedne sam godine nastupao u kazalištu Kirov (danas se zove Marijinski teatar). Generalna proba za Orašara je trajala do četiri u jutro. Sutradan je ujutro opet bila proba, a navečer premijera.

 

Koliko toga si se morao odreći u vrijeme školovanja, a i kasnije, zbog posla?

 

Odricao sam se izlazaka, jer je ljubav prema baletu bila jača. Odricanja u hrani nije bilo, sve što bih pojeo ,,istrošio“ bih na napornim probama tako da se oko toga nikad nisam brinuo.

 Dmitrij Timofejev i Iva Vitić Gameiro na prošlogodišnjoj dodjeli nagrada Ana Roje i Oskar Harmoš, izvor: www.hnk.hr

 

Što preferiraš: klasični ili moderni balet?

 

Ne preferiram, zapravo, ni jedan ni drugi. Kao plesaču, balet mi se može svidjeti ovisno o ulozi koju dobijem, da li se na osobnoj razini nađem u njoj i kako mi ,,leži“. Dok sam još mlad volio bih više raditi klasiku jer je zahtjevnija i više izgrađuje plesača, a u zadnjim godinama karijere moderni balet, jer je manje zahtjevan.

 

Koji ti je omiljeni balet?

 

Uh, teško pitanje… Morao bih napraviti cijeli popis baleta koje volim, mnogo ih je. No, ipak bih mogao izdvojiti neke: jako su mi dragi Don Quijote i Coppelia na Montmartreu, jako mi se sviđaju postave iz Zagrebačkog HNK-a koreografa Youria Vámosa. Spomenuo bih i Pepeljugu i Orašara, koji mi je posebno drag zbog Božićnog i novogodišnjeg ugođaja kojeg nose.

 

Za koju ulogu osjećaš da si u njoj najbolji?

 

Svaka je uloga teška i zahtjevna na svoj način, pogotovo ako se zaista potrudiš i daš sve od sebe da otplešeš ulogu odlično. No, uvijek mislim da mogu biti bolji. Ako ikad dosegnem vrhunac u baletu, prestat ću se baviti njime.

 

Nisi dugo u Zagrebu…

 

Točno četiri godine i mjesec dana. Jako mi se sviđa raditi u HNK Zagreb. Dobro je što na repertoaru ima dosta klasičnog baleta, za razliku od ostalih europskih kazališta gdje ima manje klasike. Općenito mi se sviđa biti u Hrvatskoj.

 

Koliko je Hrvatska drugačija od Izraela, gdje si prije radio?

 

Prilično različita. Bilo je jako lijepo živjeti u Izraelu, no tamo se vidim kao plesač tek možda pred kraj plesne karijere, oko 40.-te godine života.

 

Jesi li naučio jezik u ove četiri godine i mjesec dana?

 

Razumijem hrvatski, ali ga malo teže pričam. Sličan je ruskom, pa razumijevanje nije problem. Jezična razlika mi nije bila nikakva barijera.

 

Što imaš u torbi svaki dan kad ideš na posao?

 

Pošto mi je oprema za probe u kazalištu, u torbi sa sobom uvjek nosim novčanik , miks suhog voća, tamnu čokoladu, nešto hrane i e-book. Iako ga ugalvnom, nažalost, ne stignem čitati.

 

U prošloj si sezoni imao ozljedu… Koliko si se teško nosio s činjenicom da ne možes nastupati?

 

Zadnja ozljeda koju sam imao bila je bol u lijevom koljenu, no ništa značajno ni vrijedno spomena. Prije toga sam imao problema s okom, no također ništa značajno. Ništa od tog dvoje me nije spriječilo u radu i nastupima.

 

 Kao princ Siegfried u Labuđem jezeru, izvor: www.hnk.hr

 

Jesi li ikad razmišljao da bi se umjesto baletom trebao baviti nečim drugim?

 

Jesam , ali samo u smislu hobija. No, ni za to nemam baš vremena. Nakon napornog dana kada dođem doma razmišljam samo o tome kako se dobro odmoriti.

 

Jesi li se susreo s predrasudama o muškim plesačima?

 

Ne. Pretpostavljam da ljudi koji ih i imaju, posjeduju ih zbog neznanja.

 

Koji su ti planovi za budućnost?

 

Mislim otići van, izvan Hrvatske, vidjeti kako je drugdje, upoznati nove ljude i stil života. Premlad sam da se sad zaustavim. Moj ugovor s HNK-om vrijedi ovu godinu, što znači do kraja sezone, dakle, do kolovoza iduće godine.

 

Što misliš o sadašnjem vodstvu baleta?

 

Trenutno nema vodstva, no Irena Pasarić je bila super. Napravila je dobar repertoar predstava, dovela nekolicinu stranih koreografa i baletnih majstora. No kao i u svakom poslu, uvijek može bolje.

 

Čime se baviš u slobodno vrijeme?

 

Slobodnog vremena baš i nemam. Imao sam psa, koji više nije sa mnom. Pas je bio zajednički ljubimac mene i moje bivše djevojke, Rieke. No pošto ona ima ipak malo više slobodnog vremena za njega, zaključili smo da je bolje da bude s njom. Mene po cijele dane nema i naš bi ljubimac morao biti sam u zatvorenom, što bi mu bila patnja.

 

Ove si godine dobio nagradu Oskar Harmoš zbog ostvarenja u baletu Za vas umirem. Jesi li očekivao tu nagradu?

 

Nisam! Ni najmanje… Moram priznati da sam bio jako iznenađen.