Baletna priča Marte Badurine zapravo i ne postoji. Nisam nikada kao dijete gajila nekakvu osobitu ljubav prema baletu, sve mi je to bilo nekako strano i nepoznato, niti me kasnije potakla nekakva slika, film ili baletna predstava. U mojoj glavi se samo pojavio glasić koja je govorio – ” Ja bih plesala balet. “.

Ni sama se nisam shvatila ozbiljno, no nekako je prevagnulo da ja sjednem za računalo i istražim da li danas uopće postoji mogućnost da tada već trinaestogodišnja djevojčica ima veze s baletom. Upisala sam nešto u stilu “baletni studio u Zagrebu “i dobila nekoliko rezultata. Kontaktirala sam vlasnike studijai svi su mi rekli da odmah mogu krenuti. To me začudilo, jer sam mislila da balet mogu plesati samo mališani.

 

Sve se odvijalo prebrzo i za nekoliko dana sam se ja, osoba koja nema izrazite motoričke sposobnosti, koja je nespretna toliko da joj i hodanje može predstavljat problem i bez imalo gracioznosti u sebi, upisivala na klasični balet.

Prvi trening je bio grozan. Imam najbolju pedagoginju na svijetu, no nikako nisam mogla pratiti. Samo ispravno držanje je bio problem, a kad je počela sa francuskim nazivima sva sam se izgubila. Mislila sam da se više nikad neću vratiti, no tu sam, evo četvrtu godinu. Nadam se da ću još dugo ostati.

Marta Badurina, rekreativna plesačica