Kazališne sezone završavaju u svakom gradu u različito vrijeme. Ovogodišnja zagrebačka sezona, traje prilično dugo. Balet HNK gostuje, naime˘, velikom predstavom Labuđe jezero, Pjotra Ilijiča Čajkovskog u koreografiji Vladimira Malahova , na ljetnoj pozornici parka Gradec u Dubrovniku. Ulaznice za taj događaj već su u prodaji i gotovo rasprodane. Tri predstave koliko će ih članovi Baleta otplesati, nisu dovoljne da zadovolje interes koji za ovim slavnim naslovom uvijek vlada.

 

Unatoč vrlo napornoj i uspješnoj sezoni, plesači po visokim temperaturama prije par dana završili su svoju sezonu na matičnoj sceni baletom Bajadera, Minkus-Medvedev, a iza kulisa susrećemo nekolicinu plesača koji su angažirani u kazalištima izvan Zagreba i koji redovito posjećuju svoje kolege kada im to vrijeme dopusti. Jedna od njih je Nika Kristina Crnić.

 

Srednju baletnu školu završila je Nika u Zagrebu, na Ilirskom trgu 9, 2010.godine, već za vrijeme školovanja nastupala je u predstavama HNK-a, i imala mogućnosti u njemu i ostati kao angažirana balerina ali..

 

Tada mi se učinilo da moram još učiti i savladati neke predmete koje mi u našoj školi nismo imali. Jedno vrijeme bila sam u dilemi, baviti se baletom profesionalno ili nastaviti školovanje u Klasičnoj gimnaziji te studirati i zaboraviti na balet. Ipak poslušala sam neke pedagoge koji su me uvjerili da je balet moja budućnost i da mogu i trebam nastaviti dalje.

 

Zašto baš Budimpešta? Većina učenika odlazi u škole i gradove gdje već rade neki naši plesači, primjerice Muenchen ili Berlin.

 

Budimpešta je u tom momentu raspisala audiciju za upis na Akademiju Magyar Tancueveszeti Foskda, pošla sam tamo i položila audiciju. Roditeljima i meni jako se dopao grad, škola i ljudi i nisam požalila.

 

Koliko je taj rad na Akademiji bio različit od školovanja u Zagrebu?

 

Moram reći da sam došla u jednu veću sredinu, s puno učenika dakle u jednu konkurenciju koju sam morala izdržati. Moj rad u Zagrebu bio je naravno dobar, inače ne bih položila audiciju, no nedostajali su nam predmeti, recimo pas de deux, koji je neophodan za kasniji rad u profesiji, naša škola u Zagrebu imala je tada probleme s dečkima, nismo imali partnere pa niti taj predmet. U Budimpešti smo puno nastupali, pripremali smo se vrlo temeljito na satovima repertoara, rad na špicama je bio svakodnevni.

 

Nika Kristina Crnić

 

Koliko dugo je trajalo tvoje školovanje?

 

Tri školske godine u kojima nije bilo lako, jer sam u Zagreb dolazila polagati ispite općeg obrazovanja i maturirati. U Budimpešti sam također morala savladati mađarski jezik, bez toga nema diplome, i to mi je i uspjelo mada mi jezik nije bio jednostavan u to vrijeme, trebalo se baš potruditi.

 

Kako se dogodilo da si tamo i ostala?

 

Završni koncert na kojemu nastupa cijela škola, ujedno je i audicija za one koji diplomiraju. Nisam ni u snu mislila da će netko i mene pogledati, jednostavno zato što je bilo jako puno domaćih djevojaka. Plan mi je bio vratiti se u Zagreb i vidjeti jesam li potrebna. No, nakon koncerta, sljedeće jutro bila je dodjela diploma na pozornici Opere, sve je to vrlo službeno i vrlo svečano, pozvani su i roditelji, što je logično, bez njih ništa ne bi ni bilo, i nakon te dodjele direktor baleta pročitao je nekoliko imena, i moje među njima, te nas pozvao u svoj ured i ponudio angažman.

 

Kako to da si pristala?

 

Kao prvo smatram da je to velika čast za mene koja sam u toj zemlji bila gost a koja ima i dovoljno vlastitog kadra. Zavoljela sam Budimpeštu, razvila puno prijateljstava, repertoar mi je jako odgovarao, plaća je bila solidna tako da sam mogla iznajmiti stan i početi samostalan život. Roditelji su bili ponosni i tužni, jer opet neću biti doma. No takav je život plesača.

 

 

Već si četiri godine u angažmanu, kako izgleda rad u Budimpešti?

 

Imamo dva klasa, za djevojke i za dečke odvojeno. Repertoar se temelji na klasici uz mnogobrojne kraće večeri neoklasičnog izraza, koji jako volim. U početku sam naravno učila samo ansambl dionice i u njima nastupala no, pomalo sam počela dobivati mogućnosti u malim epizodama, četvorkama i dvojkama, kao što su na primjer nastupi u Gusaru , u zahtjevnoj četvorci posljednjeg čina ili dva labuda u Labuđem jezeru, te manja sola u drugom činu Orašara i Don Quijotea. Sljedeća sezona otvara za mene neke mogućnosti i u repertoaru neoklasike, vjerujem da sam sada zakoračila stepenicu više, a moj san je svakako Giselle, pa možda jednoga dana i to ostvarim.

 

Imaš li planove povratka u Zagreb?

 

Voljela bih nastupati u Zagrebu, no moj život je trenutno potpuno vezan za Budimpeštu i profesionalno i privatno. Imam 24 godine i mislim da mogu ovdje ostvariti neke svoje planove. Ove sezone predviđena su i mnoga gostovanja diljem Europe jer se Opera obnavlja. Zagreb je također na karti našeg putovanja pa se nadam da ću zaplesati na svojoj prvoj pozornici. Voljela bih da neke zagrebačke predstave također vide ljudi u Budimpešti. To su dva grada koja imaju puno toga zajedničkog.

 

Štošta spaja naše dvije zemlje pa i jedna krhka balerina kojoj želimo ostvarenje svi.