ZAGREB – Gostovanje Akademskog kazališta baleta Leonida Jakobsona , Sankt Peterburga, napunilo je sinoć gledalište naše središnje nacionalne kazališne kuće do posljednjeg mjesta uz dodatak poneke pomoćne sjedalice. Još jedna potvrda koliko je Giselle privlačan naslov, a renome ruskog baleta garancija da će doživljaj biti potpun.

 

 

Baletna trupa tog kazališta koji nosi ime značajnog koreografa i inovatora ruske plesne scene, broji sedamdesetak vrlo mladih plesača, odlične škole i velike želje za nastupanjem, njihova mladost i radost prelazila je rampu i razdragala publiku.

 

Mada pri gostovanjima ruskog baleta očekujemo perfekciju, treba reći da osim najslavnijih – Marijinskog i Boljšog teatra, postoji još nekoliko respektabilnih baletnih kuća koji svoj posao baziraju na novijim koreografskim autorskim radovima, te se nadajmo daljnjem prijateljstvu dvaju gradova koje nam u budućnosti možda donese i takve predstave.

 

Sinoćnji nastup mladih plesača krasila je disciplina izvedbe u kojoj su osim tehničke izvedbe, osobitu pažnju baletni majstori posvetili razgovoru gestom te je sadržaj i za one koji ga ne znaju bio jasan i čitak. Najaviti balet koji je nastao 1841. godine, kao originalnu koreografiju zvuči smiješno.Niti je tehnika tog vremena mogla biti ravna današnjoj niti je estetika vremena mogla dozvoliti određene podrške koje nastaju u nešto kasnijem periodu.

 

Koreografi Jean Coralli i Jules Pero, načinili su tu romantičnu predstavu na muziku A. Adama , za balerinu Carllotu Grisi a 1903. godine genijalni Marius Petipa prerađuje određene dijelove te koreografije za Anu Pavlovu. Kao i sve što je Petipa dotaknuo postaje osnova za budućnost na kojoj mnogi mijenjajući neke detalje rade svoju verziju te predstave. Na našim pozornicama gledali smo verzije Lavrovskog, Labisa, Lukašove, Bogdanića sve nastale prema Petipa.

 

Nositeljica naslovne uloge Alla Bočarova od ranije poznata našoj publici, svojom krhkom pojavom odgovarajući je izbor za tu predstavu. Lijepog skoka i solidne tehnike koju je pokazala u prvom činu nije nas previše uzbudila svojim nastupom u sceni ludila, a u bijelom činu, unatoč prekrasnim linijama i poštivanju poza koju koreografski rječnik traži, progutala je nešto skokova u nizu i uz par sitnih nesporazuma s partnerom ostavila dojam da je samo odradila još jednu predstavu bez puno predavanja liku.

 

 

 

 

Prizor iz predstave, foto: HNK

Prvi čin osvojili su zato plesači Pas de deuxa Ekaterina Jaljinskaja i Kirill Vičužanin, tehnički sigurni, vedri i puni vlastitog užitka plesa kojega su podijelili s publikom. Vičužanin je u svojim solo dionicama pokazao zavidnu tehniku koja će se pamtiti, kao uostalom i njegova partnerica, bez greške u okretima i visokim skokovima.

 

Ulogu šumara Hilariona s velikim je uspjehom tumačio Andrei Gudima, svojom tehnikom i uživljenošću u ulogu ostao u pamćenju. Ansambl i prvog i drugog čina funkcionirao je vrlo dobro a drugi čin vilaia poneku nesigurnost u plivajućim arabesqima možemo pripisati i nedostatku proba na pozornici. Myrtha kraljica vila, Anna Skvorcova čineći sve bez greške ostavila nas je ipak bez većeg dojma, dok su dvije ville (Monna i Zulma) Jane Černorickaje i Sofije Matjušenskaje ostale na nivou solidnosti.

 

Uzbudljivi dio večeri donio je tumač grofa Albrechta, plesač Andrei Sorokin, koji je u Zagrebu zamjenio je oboljelog kolegu Stjepana Demina. Aristokratske manire, sigurne tehnike prišao je toj ulozi bez nametljive patetike koju često susrećemo, elegantno, a oduševio je, kako solo dionicama prvog i drugog čina tako osobito codom za koju je dobio aplauz na otvorenoj sceni.

 

Publika koja se tijekom predstave činila škrta na aplauzu kako se to često događa, na kraju je oduševljeno pozdravila ovaj nastup ne puštajući umorne plesače s pozornice. Sve što možemo je biti zadovoljni da postoji mogućnost vidjeti i druge plesače na našoj pozornici. Nadajući se gostovanjima i u budućnosti, pamtit ćemo ove mlade plesače s radošću.