SPLIT – Plesna oda strastvenoj neurozi i važnosti mentalnog zdravlja otvorila je ciklus kojim HNK Split završava sezonu. “Dani baleta” publici nude presjek baletnih uspješnica i dobra su prilika kako biste pogledali propušteno ili utvrdili gradivo, a vodstvo kazališta odlučilo je da će se karte prodavati po cijeni od samo 30 kuna.

Motivi Tramvaja zvanog čežnja znani su generacijama u različitim izričajima. Priča je nastala iz pera (ili pisaće mašine) Tennesseeja Williamsa, a 1948. nagrađena je Pulitzerovom nagradom. Postavljena je na Broadwayju, a potom i na filmskom platnu pobravši nekoliko Oscara. Marlon Brando i Vivien Leigh tumačili su glavne uloge, a Tramvaj je ušao u sferu opće kulture i u baletnoj priči stigao i do Hrvatske.

Verzija splitskog HNK praizvedena je u Zagrebu 2005. u režiji Dinka Bogdanića, dok se u Splitu premijerno izvela u svibnju 2015. pod istom palicom. Blanche DuBoius, rastrojenu ženu mučenu sjenkama života i uspomenama koje ju vode od trenutaka varljive utjehe do proključalih nerva u očaju, utjelovila je Elena Nikolaeva. Njena facijalna i tjelesna ekspresija dočarala nam je svu tugu i neugodu Blanchinog života. Posebno je dojmljiva bila u prikazu živčanog sloma, nakon otkrića da je njen muž bio u zagrljaju drugog muškarca.

Tramvaj zvan čežnja vozi se na solo izvedbama. Ivan Boiko plesao je ulogu sirovog Stanleyja Kowalskog, odlučnog i pomaknutog, u sceni silovanja i pomahnitalog, muža Blanchine sestre Stelle. Stellu je utjelovila Ekaterina Kuznjecova, a pax de deux Kuznjecove i Boika posebno je eksplicitan i sirovo strastven. Žena i njen um. To je okosnica Tramvaja zvanog čežnja. Ženina želja da bude voljena, svijet koji je okrutan i ne mari, žena koja se prepušta emocijama, žena koja se grči na krevetu psihijatrijskoj odjela neznane bolnice. Žena kojoj stavljaju luđačku košulju.

Mračna, okrutna i povremeno senzualna izvedba izaziva mentalno suosjećanje gledatelja. Glazba Mladena Tarbuka uspješno je podcrtavala scenske borbe i strasti. Ansambl je bio atraktivan za ljubitelje modnog stila 50-ih godina prošlog stoljeća, s kostimografskim potpisom Dženise Pecotić. “Flores para los muertos!”, opominjala je Meksikanka na početku i na kraju baleta. Tramvaj zvan čežnja podsjeća da bismo se, dok tramvaj još vozi, trebali okupirati cvijećem za žive.