SPLIT – Kao da je i vjetar plesao balet sinoć na Sustipanu. Jedine baletne premijere na ovogodišnjem Splitskom ljetu publiku su, sudeći po komentarima koji su se dali čuti u gledalištu, zaista oduševile. Osim izvrsnih koreografija, koje potpisuju Ljiljana Gvozdenović i Milko Šparemblek, zacijelo je svemu doprinio čaroban ugođaj najljepšeg splitskog parka. Sustipan je bio zatvoren za sve koji nisu imali ulaznice, a baleti su započeli s 10-ak minuta zakašnjenja.

 

 

Publika je najprije vidjela balet Neostvareni susreti, kojeg je koreografkinja Liljana Gvozdenović zamislila kao susret mladog Pjotra Ilijiča Čajkovskog i njegove pokroviteljice Nadežde von Meck. Mladog Čajkovskog utjelovio je Artem Zhusov, Nadeždu je plesala Elena Nikolaeva a genijalnu ulogu Požude Yulia Pivotskaya. Uloga se zapravo ne zove tako, jer u podjeli likova nalazimo na ime plesačice ispod riječi “solo”, no ona zaista jest požuda koja mladog umjetnika navodi da postupi drugačije nego što mu prijatelji savjetuju i koja likuje kad on ostaje slomljen i povrijeđen. Možda zbog šminke, a možda je tome doprinijela slatka i tužna glazba Čajkovskog, ali Požuda je zaista malo podsjećala na Crnog Labuda. Kostimi Ike Škomrlj bili su neobični i maštoviti, a pačke s dodatnim, do poda dugačkim tilom, izazvale su uzdahe oduševljenja.

 

 

 

 

Što se samog plesačkog tijela tiče, s obzirom da je riječ o premijeri, vrlo su dobro odradili svoj posao. Dalo bi im se, doduše, zamjeriti neujednačen ost u prvom dijelu baleta, kada su neki parovi kasnili. Uz to, doskoci (koji su ionako bili bučni jer pozornica očito nije bila postavljena za plesače) su nekima bili još i glasniji, na čemu bi se trebalo poraditi.

 

 

Drugi balet, Čudesni Mandarin, trajao je oko pola sata. Priča o djevojci koju njeni svodnici koriste kao mamac da bi opljačkali muškarce uvijek je pomalo skandalozna – kako zbog likova svodnika, tako i zbog glavne plesačice koja pola predstave pleše u donjem rublju. No, Iryni Chaban, koja je tumačila ulogu Djevojke, mora se odati priznanje. Na pozornici smo, nakon dugo vremena, mogli zaista vidjeti lik: ne balerinu koja razmišlja što mora otplesati, nego Djevojku koja je vrlo senzualna, svjesna je svog šarma, zavodi i koristi muškarce, no istovremeno se suočava s vlastitim demonima i mukama.

 

 

Mandarina je plesao Shunsuke Amma, a tri su razbojnika bili Remus i Romulus Dimache te Alan Alberto. Jedan od jakih trenutaka bio je onaj u kojem Djevojka odlučuje svoju ljubav pokloniti Mandarinu, pa se u potpunosti ogoljuje od svega što je bila. Tako odbacuje špice i periku, te ostaje samo krhko biće koje može biti povrijeđeno.

 

 

Lagani vjetar je donosio borove iglice na pozornicu, a u pojedinim je trenucima pomalo smetao plesačima. Šum mora bio je tih, ali stalno prisutan, cvrčci su rijetko prekidali svoju izvedbu a mjesec je provirivao kroz borove. Zaista, ne postoji bolje mjesto na svijetu na kojem čovjek može uživati u baletnoj predstavi.