Svoga djetinjstva uistinu se sjećam u magli. Sjećanja su mi ostala zapravo u vezi nekih većih događaja ili onih koji su bili toliko veliki djetetu u meni da ih pamtim do dana današnjega opipljivo kao da su se zbili jučer. Neki su vezani uz roditelje, neki uz prijatelje, neki uz hranu ili naš prvi stan, a postoji jedan koji je vezan uz dan kada je mala Andrea odlučila plesati.
Još od malena – iako se toga ne sjećam, a roditelji tvrde da tako je bilo – plesala sam, skakutala i vrtila se po kući. Pretpostavljam bila sam zaigrano dijete… Bilo kako bilo, nešto ipak je ponukalo mojke roditelje da primijete moj interes prema pokretu i smisao za isti.
Događaj koji prethodi ovome je također važan jer me upoznao sa plesom po prvi puta. Imala sam svega 4 godine i teta je mene i moju sestričnu vodila u HNK na balet. Ne znam o kojem baletu je bilo riječ i rekla bih na prvi instinkt da se radilo o Labuđem jezeru, ali da ne stereotipiziram već potrošenu inspiraciju mnogim današnjim balerinama recimo da je bila riječ o nekome baletu ne nužno Labuđem jezeru. Bila sam malena i sjedeći na tim crvenim plišanim stolicama HNK Zagreb na jedvite jade sam uspijevala vidjeti uistinu samo hrpu nogu na sceni. Gospođa ispred mene imala je glomaznu natapiranu frizuru koja je prekrivala lica i tijela plesača pa sam se naporno trudila vidjeti ih barem na trenutke poskakujućii propinjući se na stolcu. Pamtim najviše lupkanje i topot tvrdih nogu plesača na sceni. Sada znam riječ je bila o takozvanim špicama. To me se dojmilo – ne znam zašto.
Valjda su čudna ta sjećanja i prvi dojmovi ali eto, te roze papućice i prepolovljeni frizurom ispred mene lukovi tanašnih gracioznih ruku plesača – bila su moja sjećanja do dana današnjega čak i nakon punih 20 godina.
Andrea, copyright: Zorana Rajić
Sjećam se tata je došao doma s posla, mama je s njim ušla u sobu i pitali su me bih li išla na balet? Balet? Što je to balet pitala sam ih, jer imala sam 5 godina i nisam znala što je to. Otac je rekao da je to ples koji sam sa tetom gledala godinu dana prije toga. Prva pomisao ako se dobro sjećam bila je pa zašto ne? Lagala bih vam kada bih rekla ajme to mi je bio životni san. Jer u tome trenutku sam se samo prisjetila kako je sve to bilo baš fora i lijepo. Tako sam rekla može!
Vjerujem da je taj odabir bio sasvim slučajan međutim osvojio me događaj nakon njega koji me odveo u svijet ljubavi prema baletu i tamo me zadržao do danas. Kao i svake godine radila se Trnoružica. Za nagradu kao dobar učenik tada još prvoga razreda baletne škoe dobila sam priliku više glumiti nego li plesati malu Auroru. To su doslovce bila dva koraka u desno i natrag dva u lijevo na nekom ogromnom pijedestalu u vidu strmine na krajnjem dubokom dijelu pozornice. Trebala sam zakoračiti na scenu i nasmiješiti se. Bila sam jedan od prikaza male Aurore i njenog stasanja u ženu. Kada se sada toga sjetim haha – da samo znate kako je osjećaj važnosti utkan u dijete kada prvi puta staje na pozornicu a protkan jezom i strahom. Smijeha li! Zaljubila sam se u svjetla pozornice, sjene publike u daljini, glomaznost prostora scene i snage koju sam osjetila onu sekundu kada sam sa 6 godina prvi puta stupila na scenu. Strah, adrenalin, napetost, znoj, drhtaj, dužnost, očekivanja i osjećaj važnosti. To su emocije koje sam osjetila.
Osjećam ih svaki puta kada stanem na scenu i dan danas. Uvijek se pitam hoće li to nestati i postati rutina. Nadam se da ne… Ovakve emocije su vrednije od svega. Potvrđuju nam da su i plesači od krvi i mesa. Potvrđuju to da smo tu za publiku i ona za nas. Toga se svi sjetite kada stajete na te daske koje nam mnogima život znače.
Andrea Solomun, koreografkinja, plesačica i plesna pedagoginja
