Vladimir Malakhov dva je mjeseca sa zagrebačkim Baletom pripremao Labuđe jezero. Čovjek kojeg nazivaju Nurejevom 21. stoljeća stvarao je balet po mjeri ansambla. Iako je prva ideja bila da se radi Bajadera, od toga se odustalo, pa je odlučeno da će publika moći pogledati novu verziju jedne druge baletne poslastice. Nije to bio lak posao – Labuđe je velik zalogaj, čak i za čovjeka koji je i sam plesao u čak 24 različite izvedbe tog baleta.

 

Kako je bilo raditi u Zagrebu?

Odlično. U ova dva mjeseca sam, osim na Labuđem, radio i klasove s plesačima. Govorili su mi da uživaju u njima i u šali su mi rekli kako bi voljeli da im budem stalni pedagog. Rekao sam im da je to divna ideja, ali da nastavim s ovim ubojitim tempom, mislim da bi me to koštalo života. Uživam u svom poslu, jako ga volim, ali iscrpljuje, jer često čovjek u baletnoj dvorani bude gotovo od jutra do večeri.

 

 

Radili ste balet po njihovoj mjeri?

Uvijek to radim. Ako netko voli skakati, neću mu dati da se vrti, nego da skače. Svatko na sceni mora pokazati najbolje i publici dati emociju koju će nositi sa sobom i kad napusti kazalište. To mi je uvijek misao vodilja kad stvaram – bilo da kreiram ulogu ili pak balet.

 

Što je vama važno?

Da plesač može raditi na glazbu. Mora biti spreman za tempo, plesati na njega. Osim toga, tražim da imaju karizmu na sceni. Tehnika se podrazumijeva, s tim plesači dođu iz škole. Većinu ljudi ne zanima koliko pirouetta vrtiš, nego što dolazi iz tebe.

 

 

Kako radite s njima?

Plešem. Uglavnom ne mogu sjediti i promatrati ih, nego moram zaplesati, pokazati im što želim…

 

Po čemu će zapravo ova verzija Labuđeg jezera biti posebna?

Dosta sam razmišljao kakav kraj želim da ima ovo Labuđe. Svi uvijek čeznemo za sretnim završetkom, ali osjećao sam da je to pogrešno. Život Čajkovskog bio je nesretan i nije mi se činilo da trebam radnju njegova baleta toliko odmaknuti od njega. Zato sam odlučio poubijati sve glavne likove – na kraju umiru i Odette i Siegfried i Rotbard.

 

 

No, ostali ste vjerni Petipau?

Naravno. Postoje stvari koje ljudi uvijek žele vidjeti: adagio, varijacije, pas de quatre… No, unio sam izmjene.

 

Kakve?

Odette je dosta drugačija, njen karakter je mekši, pa je još više različita od Odilije. Osim toga, maknuo sam dosta mimike iz samog baleta, skratio sam te dijelove. Ok, kraljica želi da se njen sin oženi, objasni mu to, ali onda počinju plesati. Ne trebamo te duge mimičke dijelove – publika brzo shvaća. U četvrtom činu je glazba drugačija od one na koju je publika navikla. No, neću odati više detalja, da ne pokvarim balet onima koji će ga doći pogledati.

 

                                                                                     U dvorani na pripremi Labuđeg, foto: HNK

 

 

Kad ste tek doputovali u Zagreb, gledali ste našu Anu Karenjinu. Kako vam se svidjela?

Jako je dobra. Poznajem Lea Mujića. Još 2005. godine dao sam mu priliku da radi. Znam kako je počeo, koliko je tada bio pun apstrakcije i vidim koliko se mijenja. Drago mi je zbog toga, jer mislim da napreduje.

 

Pričajmo o vašoj karijeri prije koreografije. Publika vas pamti kao Albrechta iz Giselle, Siegfrieda iz Labuđeg jezera, Solora u Bajaderi… Jeste li više uživali u tim ulogama ili u karakterima, poput Basilija iz Don Quijotea?

Volim prinčeve, jer su to uloge koje meni odgovaraju. Ja sam nježan, nisam karakteran. No, za takve, karakterne uloge se moram izboriti, moram to izvući iz sebe… Ljudi mi znaju reći da me i danas pamte po karakternim ulogama, što znači da sam uspio.

 

Koji balet najviše volite gledati, a koji plesati?

Giselle. Težak je, ali divan. Čovjek umre koliko je fizički zahtjevan, ali ga zaista obožavam.

 

Rad u dvorani s članovima ansambla, foto: HNK

 

Plesali ste s mnogim slavnim balerinama… Koja je od njih bila najbolja partnerica?

Teško je to reći, jer sam s mnogima sjajno surađivao. Od Poline Semionove, koju vidim kao svoje dijete, preko Carle Fracci, Svetlane Zakharove, Diane Višnjeve, Aleksandre Ferri… Sve one su sjajne balerine. O da, plesao sam i s Aliciom Alonso. Ja sam joj zadnji partner na sceni.

 

Kako je to izgledalo?

Izvrsno, zapravo. Ona je već bila jako stara i nije se puno kretala, tako da sam ja odradio sve kako bi to na neki način pokrio. Bilo je jako, jako teško. No, trebali ste čuti aplauz nakon toga. Nikad u životu nisam čuo takve ovacije. Osim toga, bio sam zadnji scenski partner i Carle Fracci.

 

Što mislite o suvremenom plesu?

Živimo u 21. stoljeću i logično je da smo moderni, a takva je i umjetnost. No, ja sam nepopravljivi klasičar. Klasika, uostalom, uvijek ostaje. I nakon deset izvedbi može se predvidjeti da će izvedbe biti rasprodane, a to se kod modernih ne može predvidjeti.

 

Imate li  nasljednika?

Zapravo, ne baš. Moja generacija je gotova, a mladi još nisu došli. Neki imaju potencijala, no pitanje je kako će ga iskoristiti. Nekad je sezona izvrsna za muške plesače, nekad za ženske. No, uvijek moraš tražiti. Nije dovoljno da pronađeš dobrog plesača, nego ga moraš razvijati. To je ono što sam ja radio s Polinom – doveo sam je na mjesta gdje će je ljudi vidjeti i zato joj karijera raste.

 

Što je važnije za plesača – imati fizičke predispozicije ili karizmu?

Neki nisu rođeni s predispozicijama, ali rade, jer imaju karizmu. Drugi je pak imaju, ali ne rade na pravi način i nikad se ne realiziraju u potpunosti. Umjetnost moraš razviti. Nekima to brzo dođe, drugi se namuče s tim. Ovisi o mnogo toga. Tehnika se uči u školi, to moraš imati kad dolaziš na scenu i ja to od svojih plesača očekujem. No, većinu ljudi ne zanima koliko pirouetta vrtiš, nego ono što dolazi iz tebe.

No, klasika je teška.

Da, teška je i znanje je važno. Sve se vidi. U modernijim izričajima se stvari daju skriti i uvijek se može reći kako je to trebalo biti baš tako. No, u baletu je to posve nemoguće.

 

Često vas pitaju da komentirate politička zbivanja, zar ne? No, vi to odbijate.

Apsolutno i uvijek. Vidim što se događa u svijetu oko mene, no ja sam umjetnik. Pričajmo o umjetnosti, o pokretu, o ljepoti… To je ono što ja znam, što volim, čime se bavim, što me čini sretnim.