ZAGREB – Neobičan početak večerašnjeg baleta sam po sebi bio je obećavajući: spušten zastor i uključena svjetla publici su dali do znanja da predstava još nije počela. Zbunjena publika zagledala se u ženu koja se iz gledališta došetala na pozornicu i mirno zastala.

 

Par trenutaka trebalo je zagrebačkoj klasičarskoj publici da shvati da se plesači u ovom baletu ne nalaze samo iza zastora, nego posvuda: išuljavaju se iz lože pokraj pozornice, penju iz publike, ignoriraju zastor i sjede na rubu lože, gledajući balet gotovo kao da su publika.

 

Nastavak je bio podjednako neobičan: Mihaela Devald i Milka Hribar Bartolović ispuštale su zvukove nalik riječima, Ksenija Krutova grčila se kao u agoniji, a koreografija je bila toliko brza i zahtijevna da se nakon pojedinih točaka vidjelo kako plesači nastoje doći do daha. U baletu čujete i Cesaričeve pjesme koje pjevaju Mary Crnković Pilas i Sandra Tribuson i postajete svjesni da ne postoje ni riječi ni pokreti – da je sve to samo različiti izričaj iste stvari. Mnogo toga vam, dok Dragan Despot čita stihove Dobriše Cesarića, prolazi kroz glavu. Vidite strast, bol, smrt, život i osjećate trnce dok plesači svojim tijelima oblikuju pročitane stihove.

 

Ovaj spoj klasike i modernog pristupa inspiriran je poezijom Dobriše Cesarića. Leo Mujić u njegovim je stihovima pronašao, kako sam kaže, “veliko bogatstvo motiva koji sami od sebe stvaraju slike koje je lako predočiti u pokretu”, odlučivši kao glazbeni predložak koristiti glazbu Mozarta, Vitalija, Debussya, Schuberta i mlade hrvatske skladateljice Anite Andreis. Šest je pjesama korišteno u baletu i prema nekim njihovim stihovima rađene su slike: Kronos, Bdim u jednoj višoj javi, Na prijestolju od uspomena, Sve ulice nas vrijeđaju uvijek istim licima, Pjesma mrtvog pjesnika, Sjedim u travi, al ne sjedim sam, Ja neću znati, čežnjo moje biti, Niti tvoje ime!, Šuptanjem lišća i šapatom kiše, I krik moj luta, luta, luta te Od zapaljenih zvijezda svečan.

 

Sastavni dio predstave su svečani zastori HNK Zagreb: Djed, unuk i vila, Hrvatski preporod, A.D. 1573 i Četiri godišnja doba. Plesači ih koriste na osebujan način: podižu ih i spuštaju, kotrljaju se ispod njih ili ih koriste kako bi se odvojili od ostalih plesača.

 

Treba istaknuti dobar kostimografski rad Thomasa Mike, koji je ujedno i scenograf. Od plesača bi doista bilo nezahvalno izdvojiti bilo koga. Večeras je svaki od njih bio zaista jako dobar i u sat vremena, koliko je balet trajao, prenijeli su nam stihove našeg velikog pjesnika na osebujan način.