Ovoga puta je koreografsku konzolu podijelio s makedonskom koreografkinjom Sašom Evtimovom te francuskim kolegom Martinom Chaixom. Tri različita sustava inspiracije i izvora mašte ukomponirani su ovom prigodom u jedno djelo te kao takva, jedinstvena u svojoj raznolikosti, i tehnički zahtjevna u svojoj izvedbi, stavljena pred plesače.

 

Bio je to svakako šok za plesače, no ujedno i granica koju lome svojom ustrajanošću i talentom. Barem je to poruka Ajle Kadrić koja potvrđuje nevjerojatnu zahtjevnost kombinacije tri različita sustava razmišljanja i tri različite vrste očekivanja u koja se plesači svako pola sata moraju transformirati. No, kako dodaje, plesači na taj način sebe dovode u kušnju kojom prelaze svoje granice da bi ostvarili težnje triju koreografa, što je ujedno i ogroman izazov, ali i golemi uspjeh.

 

 

 

 

Trud, žrtva i apsolutno predavanje izvedbi od strane plesača je definitivno najveća vrijednost koju koreografi mogu dobiti kao feedback od svojih plesača, a u ovom slučaju, kako tvrde sami koreografi, ansambl je zadatak odradio na zadovoljstvo i ponos.

 

 

Prvi dio triptiha, Patterns, koreografski je pripao Saši Evtimovoj. Isprekidana sinergija plesača u ovoj izvedbi te kostimi s već prepoznatim potpisom Aleksandra Noshpala neodoljivo su asocirali na svemirske elemente, čemu je dodatno pridonijela i simulacija kretanja u vakuumu fluidnim grand-plieovima. Eventualna neujednačenost u pokretima plesača u zajedničkim točkama se dala primijetiti, no nikako nije vizualno naštetila dojmu čitavog uvodnog dijela.

 

Uslijedio mu je Sinfonietta, drugi dio triptiha koreografski osmišljen od strane Martina Chaixa. Dvije kontradiktorne energije zauzele su sadržaj ovog autorovog izražaja – umirujuća i uravnotežena te gruba i eksplozivna. Oštri nervozni pokreti plesača, prijeteći glazbeni tonovi Sinfoniette Krzysztofa Pendereckog te oštre nijanse plave boje na sceni vizualno inspirirane Yvesom Kleinom, zbilja su izazvale tjeskoban osjećaj koji često osjećamo prepadnuti događajima i neizvjesnostima u našim životima.

 

 

The Edge je zaključni dio triptiha koji je potpisao splitski šef Baleta i koreograf Igor Kirov, koji je čitav baletni komad podigao na razinu koju splitska publika nije do sada imala priliku vidjeti. Za neke neočekivano, za druge pak u skladu s očekivanjima, no u svakom slučaju Kirov kao da je čekao kraj sezone da šokira svojim kreacijskim maksimumom. Elementi poput kostima, scene i glazbe su mu pritom zasigurno išli u korist. Na praznoj pozornici s crvenim tepihom postavljene su tek pijanistica i violinistica čije su izvedbe Vivaldijevog Koncerta za dvije mandoline, Mozartove sonate za klavir i violinu te Bachovog Adagia u d-molu ježile publiku. Neobičnim senzualnim plesnim duetima muških, ali i ženskih partnera te zadivljujućom igrom pokreta i glazbe, Kirov je pokazao kako ljepota pokreta i senzualnost proizvedena kombinacijom istih ne poznaju spol, kao ni kreacijske granice.