SPLIT – Baletni dio 64. Splitskog ljeta otvorila je izvedba Baleta Narodnog pozorišta Sarajevo “Stabat Mater” i “Faun” koja se održala jučer u HNK Splitu. Moderni prikaz patnje Djevice Marije te Isusovog raspeća, kao i ostalih biblijskih motiva koje prirodno nadodajemo u niz je koreografsko shvaćanje Edwarda Cluga, kojeg baletnoj publici ne treba posebno predstavljati.

Ovo kratko baletno osvježenje je uspjelo u manje od sat vremena natisnuti niz prekrasnih simbola čiste ljubavi u čitavoj svojoj poniznosti i jednostavnosti, koje su također pratile i sama scenografija, kao i jednostavna crno-bijela kostimografija. Istom osjećaju uzvišene i ponizne čiste ljubavi doprinijela je i glazba koja je u ovom slučaju živi akter. Jedno od najpoznatijih djela Claudea Debussyja (Faun), koje po nekima označava i sam početak moderne glazbe, Clug ovom prigodom spaja s potresnom marijanskom sekvencom Giovannija Battiste Perolesija iz 1736. godine.

Ta činjenica nikako ne umanjuje koreografski značaj ovog djela, kao ni izvrsnu uhodanost plesača te izuzetnu međusobnu koordiniranost. Štoviše, svakako treba napomenuti kako je koreografija neuobičajeno podigla sadržaj. Koordinirane simulacije kretanja u bezgravitacijskom stanju koje su predstavljale uzvišenost ili pak simulacije otkucaja srca koje su izvodile žene te prenijele autorovu poruku o važnosti i ljudskoj moći žena, sve su to trenutci kojima je autor oduzeo dah publici. Definitivno najjači koreografski, ali i sadržajni moment Clug je postigao prijenosom Kristovog začeća, te zatim i rođenja, koji je prikazao scenom s dvoje plesača u kojoj on senzualnim pokretima ulazi pod njene skute položene glave na njenu utrobu te je zatim podiže u visinu, simulirajući time uzvišeno i blaženo stanje njene (ali i općenito svake) trudnoće.

Clug nikako nije htio svoje djelo ostaviti u samo jednom prostornom značenju – modernom prikazu u našoj kulturi svete teme, već je obogatio pomalo nadrealnim sekvencama kojima je naglasio zavodničku moć žene, preobražavajući ženski dio ansambla u zavodljive manekenke, a pozornicu u modnu pistu. Time je definitivno uspio spojiti oprečnosti biblijskog i modernog shvaćanja žene u ono što je ona predstavljala u oba razdoblja – značaj i moć.
Ime koje također treba istaknuti uz samog Cluga je i Jordi Menedez Roig, kostimograf i scenograf, čije su minimalističke ideje uveličale samu Clugovu ideju.

Scenografski dio sadržaja osmišljen je pomoću dvije kutije u obliku kvadra čijom pukom promjenom položaja je prikazano i Kristovo raspeće, kao i njegovo polaganje u grob. Ideja “pribijanja” Krista na križ obljepljivanjem plesača crnom selotejp trakom za kutiju na sceni položenu u vertikalnom položaju, pokazala se kao izvrsno modernističko, sadržajno te tehnički izvedljivo rješenje, koje je publika prepoznala kao izvrsno modern ruho svima nam poznate metafore.