ZAGREB – Don Quijote Ludviga Minkusa balet je kojeg se može gledati i gledati i opetovano uživati u kojem se nižu plesni brojevi jedan veseliji i razigraniji od drugog. Plesači publiku ostavljaju u dobrom raspoloženju, a ona ih pozdravlja velikim i dugotrajnim ovacijama. Meni osobno jedan od dražih baleta, baš zbog svog karaktera i španjolskog temperamenta. Posljednje dvije inscenacije zagrebačkog baleta bile su u režiji i koreografiji Dinka Bogdanića (1996.) i Patricka Armanda (2010.).

 

Izvedba kojoj smo sinoć prisustvovali ne odskače od uvriježenog stereotipa te prati priču na koju smo već navikli. Sankt Peterburško Akademsko kazalište Leonida Jakobsona prikazalo je zagrebačkoj publici svoju ovogodišnju premijernu izvedbu Don Quijote u koreografiji danskog baletnog prvaka i koreografa Johana Kobborga (prema Mariusu Petipau).

 

Predstava počinje kratkom uvertirom i otvaranjem zastora gdje na samom prosceniju vidimo kako sam pisac Miguel de Cervantes piše novu knjigu o španjolskom vitezu lutalici Don Quijoteu i njegovom štitonoši Sancho Panzu te brojnim avanturama. Nakon kratkog uvoda, diže se prednji zastor i pred nama se otvara scena španjolskog gradskog trga, sajmišta. Šarenilo kolora na kostimima zapanjujuće je jako, pa scenografija ima dobru ulogu ublažavanja te grafičkim prikazom zgrada na trgu donekle dovodi scenu u harmoniju.

 

Jedan od ljepših ulaza glavne balerine na scenu je ovaj u Don Quijoteu. Kitrino utrčavanje među narod s velikim grand jetéom ovdje je prošao mlako i nezapaženo. Varijacija koja je uslijedila u izvedbi mlade Sofije Matjušenskaje pokazala je vrsno umijeće baletne tehnike. Njeni pirueti i pokreti bili su sigurni u karakteru i španjolskoj maniri, te je uspjela privući zanimanjepublike. Ulaz Basilija (Andreja Sorokina) u ovoj verziji je s varijacijom, te smo na taj način mogli odmah uvidjeti njegov temperament, visoke skokove te vrtešku.

Oboje mladih protagonista glavnih uloga, dobitnici su nagrade međunarodnog natjecanja. Kroz cijeli prvi čin koji je iznimno zahtjevan baš zbog brojnih skokova, pirueta, tehnike samih koraka; njih dvoje su se pokazali kao skladan par te su svoje uloge odigrali vrlo solidno. Moja osobna zamjerka bila bi samo manjak temperamenta za ovu vrstu predstave u kojoj se mora doslovno prštati od karaktera, živosti, izgaranja na sceni. Njih dvoje a i još neki od plesača bili su staloženiji u karakteru a sve se to možda može pripisati i koreografu koji dolazi iz skandinavskih zemalja te je sam po prirodi hladniji.

 

Prizor iz baleta, foto: HNK

 

 

Sličan neupečatljivi prvi ulaz na scenu imala je i Mercedes (Elena Cernova), dok je ulaz šest toreadora i Espada (Andrej Gudima) opravdao karakter predstave u potpunosti. Espado kojeg je plesao zreliji plesač karakterno je bio u ulozi tek s ponekim karikaturalnim pozama, ali one i priliče ulozi toreadora koji se mora „šepuriti“.

 

Baletni ansambl je stvarno bio vrlo dobar. Uigranost i zajedništvo osjećalo se kroz cijelu predstavu. Jaka baletna škola koja drži do tradicije, glavni je i jedini temelj za dobrog baletnog plesača i za dobar ansambl. Njihovi épaulementi, čistoća pozicija oduševili su sve u publici; poznavatelje baletne umjetnosti te bivše i sadašnje plesače. Sve to i nije neobično, jer kada plesači dolaze iz iste baletne škole, tada svi imaju ista mjerila i postavke na kojima temelje dalje svoj rad. Na taj način olakšavaju posao koreografu koji puno efikasnije i brze dolazi do željenih rezultata.

 

Drugi čin; krčma, cigansko selo i najljepša scena Don Quijoteova sna. Idilična scena šume iz koje izlaze šumske vile, Drijade koje nas svojim plesom mame i opijaju. Mlada Nurija Kartamisova imala je svoj debi u ulozi Amora, gdje je uz poneku greškicu otplesala vrlo poletno i lagano, doslovno na krilima. Moja zamjerka je spor tempo u varijaciji koja mora biti brza i iskričava, u kojoj dolaze do izražaja brzi rad nogu, sitna tehnika, tombé piqué pirueti i skokovi.

 

Veliko finale i Grand pas de deux, najočekivaniji trenutak večeri, prošao je vrlo korektno, čistih linija i épaulementa. Osjećao se već mali umor pa su tako neki teži elementi bili izvedeni opreznije, pa tako Kitri više nije imala snage da izvuče 32 fouetessa do kraja u čistoj klasičnoj formi.

 

I da rezimiram; glazba koja se pušta iz tonskog studija za velika klasična dijela poput ovog Minkusovog Don Quijota, neprimjerena je i ne ostavlja dojam koji bi se podudarao s plesačima koji plesu uživo. Unutar predstave uporabljena su i neke druge glazbene dionice koje mi u zagrebačkim verzijama nismo imali. Moglo je proći i bez silnih dodavanja raznih malih dueta sporednih uloga, jer su time samo razvodnili priču koja inače ima i tako mnogo brojeva, što sola ansambl i pantomimskih dijelova. Manje i čistije bilo bi puno kompaktnije i priča bi išla uzlaznom putanjom. Kostimi su izvedeni najprofesionalnije moguće, jedino što su problem bile boje koje nisu bile pastelne i ujednačene nego su naprotiv vrištale od jačine osnovnih boja.

 

Pačke su ipak bile malo predimenzionirane, pa su balerine u više djelovale kao tortice s najslasnijim preljevom. Neke scene koje su trebale biti izvedene na humorističan način, nisu ostavile takav dojam, nego vrlo mlak. Pogotovo se to moglo vidjeti u izvedbama Sancha Panze i Gamachea. Kod takvih uloga opasnost od preglumljavanja ili nedovoljne glume je velika i zato se gegovi posebno moraju uvježbavati ne bi li stvarno ispali smiješni i zabavni.

 

Sve u svemu, gostovanja su uvijek dobro došla kako bi naša javnost vidjela gdje smo mi u cijeloj toj priči. Da li u nečemu zaostajemo ili možemo ruku pod ruku s velikim teatrima. Ansambl Leonida Jakobsona nema svoj stalni teatar i svoju pozornicu. Imaju bazu u Sankt Petersburgu, stvaraju predstave te plešu u drugim kazalištima ili po gostovanjima.

 

Lijepo je bilo vidjeti mlade i dobre plesače na sceni, ali sve to ne znači da samo što su stranci moraju automatski biti bolji. Mislim da se uistinu nemamo čega sramiti i da su naše repertoarne predstave na europskom i svjetskom nivou.