ZAGREB – „Romeo i Julija“, balet čiju koreografiju potpisuje Patrice Bart, sinoć je premijerno izveden u zagrebačkom HNK. Druga ovosezonska premijera privukla je brojne ljubitelje baleta, koji na kraju nisu ostali razočarani: balet kojeg smo imali prilike vidjeti bio je ponajprije estetski lijep, a potom i glumački te plesački dobro izveden.

 

Juliju je plesala Iva Vitić Gameiro, a partner joj je, u ulozi Romea, bio Andrea Schifano. Bili su dobar par – uigrani, vješti, s tek ponekom pogreškom. Pas de deux, kako u prvom tako i u drugom činu, bili su nabijeni emocijama. Sitnih nespretnosti bilo je u trenucima podizanja plesačice i spuštanja- a pošto je takvih podizanja bilo zaista mnogo, to im se može oprostiti. Vitić je kao Julija bila izvrsna – na početku je lagana i zaigrana, a tijekom baleta se postupno mijenja. Upečatljiva je scena u kojoj promatra napitak kojeg treba popiti (zbog kojeg će zaspati i pritom izgledati kao mrtva) i razmišlja o vlastitoj majci, koja se udala za čovjeka kojeg ne voli, jer je taj brak bio bolji za nju.

 

Vitić i Schifano, foto: HNK Zagreb

 

Najsnažnija scena je zadnja (iako tehnički nije zadnja – balet počinje i završava prizorom grofice Capuleti koja očajava nad mrtvim tijelom svoje kćeri u obiteljskoj grobnici) – ona u kojoj Romeo i Julija umiru. Scifano je izvrsno pokazao očaj ljubavnika, plešući s mrtvim tijelom svoje voljene. Osim toga, tijekom predstave pokazao je izvrsne skokove.

 

Natalia Horsnell kao grofica Capuleti bila je savršena. Bila je, zapravo, sve: zabrinuta majka, ohola žena, osvetoljubiva furija, ali i ljubavnica koja očajava nad mrtvim tijelom svojeg voljenog. Njeno lice uspješno je prikazalo sve emocije i zaista nas zanima kako će se snaći u ulozi Julije, koju bi trebala igrati u budućnosti (naime, četiri su Julije: osim Vitić i Horsnell, plesat će ih i Miruna Miciu te Catarina Meneses).

 

Guilherme Gameiro Alves izvrsno je otplesao Tibalda, nećaka grofice Capuletti, kojeg u dvoboju ubija Romeo. Upravo to je jedna od najsnažnijih scena baleta – ona kad mrtvo tijelo muškarca kojeg voli oplakuje žena od koje do tog trenutka nismo vidjeli mnogo emocija. Raščupane kose, posve luda, Horsnell je majstorski odglumila, ali i otplesala, kako izgleda očaj nakon gubitka.

 

Grofica Capuleti očajava nad Tibaldovim mrtvim tijelom, foto: HNK Zagreb

 

Još bi trebalo izdvojiti Tomislava Petranovića u ulozi Mercuzia – bio je izvrstan, zabavan, duhovit. Scena u kojoj on poljubi Tibalda, a ovaj se s gađenjem obriše, nametnula je malo pitanje. Možda je za balet nebitno, ali se ipak postavlja – ako Romeo može zaista poljubiti Juliju na sceni, zašto je muški poljubac samo odglumljen?

 

Ansambl je bio šaren i živahan, uz sitna kašnjenja i pokoji bučan doskok (muških plesača). No, sve u svemu balet kojeg smo sinoć imali priliku pogledati, a riječ je o šestoj izvedbi ovog baleta u Zagrebu, vrijedi vidjeti. Jedino što malo smeta su neki kostimi – iako su jako lijepi, u nekim trenucima (primjerice, u slučaju grofice Capuleti) ne vidimo određeni korak, nego samo nejasan pokret ispod dugačke suknje. Osim toga, premda bijela i lepršava haljina koju Julija nosi ima jasno simboličko značenje, gledatelju se u nekom trenutku učini da Julija zapravo cijelo vrijeme pleše u spavaćici.

 

No, balet je pitak, zabavan, traje idealna dva sata (što znači da ga bez većih problema mogu pogledati čak i oni koji nisu veliki ljubitelji baleta), a uz to je vrlo dinamičan i ni u jednom trenutku publika neće osjetiti zamor. Nakon svih ljubavi i smrti koje publika može vidjeti na sceni – od ljubavi Julijine majke pa do njene ljubavi – svako bi se trebao zapitati: postoji li ljubav toliko snažna da se zbog nje umire? I je li to prava ljubav ili su prave one zbog kojih se – živi?