ZAGREB – U HNK je sinoć po prvi put u sezoni izveden balet “Kraljevi bogova” koreografa Pascala Touzeaua na glazbu Tomislava Olivera i Ivane Kiš. Suvremeno djelo podijeljeno je u dva dijela naslovljena “Kompleksna poezija” i “Mehanizam sebičnoga gena”. U prvome dijelu zadovoljstvo je vidjeti punu pozornicu plesača i plesačica svih rangova u baletnoj hijerarhiji – ravnopravni su prvaci, solisti i ansambl, a na sceni ih je čak četrdeset u istim crnim dresovima.

 

U koreografiji se osjeća utjecaj Williama Forsythea. Često se ponavljaju kombinacije u kojima je tijelo iskrivljenog torza s rukama ispruženima na stranu, ali pomaknutima iza leđa, pa zatim slijedi snažni klasični baletni element, kakav okret, battement ili developpe. Kretanje plesača po ogoljenoj sceni je uređeno nedokučivom logikom, ponekad geometrijski pravilno, a ponekad u organiziranom kaosu.

 

Zanimljivo je gledati iste kretnje četrdeset različitih baletnih tijela, što ovaj balet nudi u nekoliko prilika. Gledatelj zna da su ta tijela školovana gotovo istom klasičnom tehnikom od najranijeg djetinjstva, pa ipak, svaki će plesač pokret izvesti na svoj način i neće se nikada vidjeti dva identično izvedena koraka – primjer je kretanje plesača u liniji s jedne strane pozornice na drugu u kojem ponavljaju pokrete rukama u kombinaciji s arabesqueom. Svaki je plesač jedinstven, ali pripada jednoj većoj cjelini koju povezuje naučena koreografija.

 

Balerine su u ovom dijelu na špicama te je zadovoljstvo gledati njihove oslobođene klasične pokrete. Nisam se mogla ne zapitati zašto su plesači toliko ekspresivniji i sigurniji u sebe kada plešu na suvremen način. Je li moguće da klasična baletna postura toliko sputava i koči plesača da se ne usuđuje riskirati i u klasičnoj predstavi dati ono nešto što će publici ostaviti trajni utisak i sjećanje na sjajnu izvedbu?

 

Drugi je dio baleta apstraktniji iako je koreograf ponudio mitološku podlogu. Sudjeluje manje plesača nego u prvom dijelu te je dojam značajno slabiji. Pokret je ovdje još slobodniji nego u prvom dijelu, plesačice su sada u mekanim čarapama, opet u minimalističkim kostimima, baletnim dresovima. Upravo se po kostimima uočava razlika u rangu, tko je na sceni bog, prorok, a tko kralj. Efektna je upotreba rotirajuće pozornice kojom koreograf omogućuje publici da scenu i ples gleda iz svih kuteva.

 

U prvom i drugom dijelu koristi se simbolika svjetla, što se ostvaruje spuštanjem rasvjetnih tijela sa stropa pozornice – neoriginalno, često viđeno u suvremenim predstavama. Ova predstava, iako manje atraktivna zagrebačkoj publici, daje dobar uvid u rad suvremenih koreografa, a prikazuje i tehničke plesne mogućnosti zagrebačkog ansambla. Osobito bih istaknula Ivu Vitić Gameiro kojoj ovakav izraz izvrsno odgovara te se čini mnogo sigurnijom i ekspresivnijom nego u klasičnim predstavama.

 

Ukupno, vrlo dobro ostvarenje zagrebačkog baleta i demonstracija da je većina plesača na popisu zaposlenih sposobna zaraditi svoju plaću.