ZAGREB – Prva ovosezonska izvedba Orašara, otplesana sinoć u HNK, publiku koja je do zadnjeg mjesta ispunila kazalište zaista je oduševila. Istina, neki plesači zaista su zabljesnuli, ostavljajući publiku bez daha, no to nije učinila ni koreografija, ni scenografija ni većina kostima. Ono što se mora zamjeriti Orašaru Dereka Deanea jest da nije čaroban – u nekim je trenucima pomalo strašan, u nekima je postignut dobar dojam košmara, a zadnja scena (Klara se budi) zaista je efektna. No, dok je stari Orašar Waczlawa Orlikowskog bio čaroban san pun slastica koje plešu, Deaneova verzija je košmar, u kojem tek na trenutke možemo osjetiti magiju snova.

 

 

Djeca iz Škole za klasični balet bila su šarmantna i upravo to je malo podiglo ponešto blljedunjav prvi čin. Pozornica jest puna, ali na nju stane tek dvadesetak plesača. Nema šarenog Orašara u kojem sudjeluje mnoštvo ljudi, pa je i dojam Badnjaka u kojem se okupljaju obitelj i prijatelji Klarine obitelji pomalo prigušen. Što se samih plesača tiče, kod roditelja je u jednom trenutno bilo vidljivo da su se neki zaboravili smiješiti. To je dosta čudno izgledalo, jer se pola parova smješka, uživajući u Badnjaku, a druga polovica je dok to isto radi vrlo ozbiljna.

 

 

Iva Vitić Gameiro sinoć nije bila na razini koju smo od nje navikli vidjeti. Kao da je plesala u grču, što se do kraja predstave malo popravilo. Natalia Horsell kao Snježna kraljica bila je daleko bolja u drugom činu – u prvom kao da je zaboravila da igra dobru vilu, pa je njezin izraz lica bio kao da malenoj Klari sprema nešto loše. U drugom se činu popravila, pa je izgledala čarobnije. Tehnički joj se nema što zamjeriti. Mirna Sporiš je u Španjolskom plesu bila snažna kao i uvijek – svejedno je što pleše, jer pozornicom dominira i zasjenjuje sve koji se s njom u tom trenutku tamo nalaze. Kod nje se osjeća užitak plesa, prepuštanje, i zato ju je uvijek zadovoljstvo gledati.

 

Klara i Drosselmeyer

 

U Kineskom plesu kostimi su loše odrabrani: zlatne su boje, baš kao i kulisa, pa plesači u njima nisu najvidljiviji. Slično je i u Ruskom plesu. U Arapskom plesu bilo je nespretnosti prilikom prihvata i podizanja plesačice, a publika je nastup plesača ispratila velikim pljeskom. Iako jest fascinantno što Sabrina Feichter može učiniti sa svojim tijelom, to nije ono što bi nas u baletu trebalo oduševiti. Daleko bolje od toga bilo je vidjeti njezin izraz lica, koji je bio savršen: senzualan i blago arogantan.

 

 

Najsjajnija točka baleta jest Pas de deux Vile Šećera (Pavla Pečušak) i Princa (Tomislav Petranović). Na njima se vidi da sve bolje surađuju kao plesni partneri, jer su iz predstave u predstavu bolji. Njihovi pokreti na scenu su donijeli dašak čarolije i zaista je bio užitak pogledati ih. Klara (Rieka Suzuki) i Drosselmeyer (George Stanciu) bili su korektni.

 

 

Opći dojam nakon pogledanog Orašara je solidan. Ovaj balet, bez obzira tko ga i kako postavi na scenu, ima izvrsnu glazbu, pa nikad ne može biti potpuni fijasko. Sinoć smo vidjeli neke izvrsne, kao i neke lošije plesače. Zagrebačka publika Orašara obožava, pa je karte već neko vrijeme nemoguće dobiti. U usporedbi s Orašarom Waczlawa Orlikowskog, za čiju kartu bi potpisnica ovih redova danima stajala u redu samo da balet vidi, za ovog Orašara ne bih bila spremna čekati u redu više od pet minuta. No, kao i kod mnogih drugih baleta, riječ je isključivo o osobnom ukusu.