ZAGREB – Prva sezonska Giselle, otplesana sinoć u HNK, definitivno je obećavajući početak sezone. Riječ je o naslovu koji publici nije zamoran, pošto je premijerno izveden početkom ove kalendarske godine, a osim toga, radi se o zaista pravoj poslastici klasičnog baleta. Zagrebačka publika cijeni klasične komade, pa im je ovaj balet višestruko privlačan. Riječ je o baletu koji je tehnički zahtjevan, estetski je na visokoj razini i, ne valja ni to smetnuti s uma, ima idealnu dužinu trajanja. Ova Giselle, naime, s pauzom traje oko dva sata. U usporedbi s nekim baletima koji traju preko tri sata, a radnja je razvodnjena i neopisivo dosadna, Giselle je balet rađen s mjerom.

 

 

U naslovnoj ulozi zaljubljene i nesretne seljanke Giselle sinoć je nastupila Pavla Pečušak (publici poznatija po djevojačkom prezimenu Mikolavčić). Iako su mnogi bili skeptični prema odabiru nje za ulogu, Pavla je pokazala kako korektno može odraditi svaki zadatak. Očekivano, kao zaljubljena seljanka bila je savršeno uvjerljiva – nju smo, uostalom, i viđali u takvim ulogama (sjetimo se Lise u Vragolastoj djevojci). Kao duh umrle Giselle bila je tehnički korektna – precizna i točna. Blijedi duh djevojke koju je nesretna ljubav otjerala u grob uloga je koju nije lako otplesati. Scena ludila, u kojoj raspušta kosu i mahnita prije smrti, bila je jako dobra. Valja istaknuti i njene njene skokove – u nekim trenucima se zaista činilo da lebdi pozornicom.

 

Prizor Gisellina ludila, izvor: HNK

 

Grofa Albrechta otplesao je Guilherme Gameiro Alves, kojem se mora priznati da je solo u drugom činu izvrsno odradio. Njegovi su doskoci, doduše, bili pomalo bučni i ne uvijek čisti, ali je jako dobro otplesao svoju ulogu. Završni pas de deux s Pavlom Pečušak bio je dobar, iako se jasno vidjelo da su oboje jako umorni.

 

George Stanciu tumačio je Hilariona, šumara, i bio je pristojan u tome. Ipak, mnogi se sjećaju prošlogodišnje izvedbe Giselle u kojoj je Azamat Nabiullin otplesao tu ulogu. On je u svoju interpretaciju unio dozu snage i ludila, zbog čega je sinoćnja Stanciuova izvedba bila ponešto blijeda.

 

 

Kao izvrsnu treba istaknuti Nataliu Horsnell, koja je plesala ulogu Mirte, kraljice vila. Njena mimika bila je fascinantna – ona nije bila balerina Horsnell, bila je Mirta. Nemilosrdna, ohola, kruta. Način na koji je interpretirala svoju ulogu bio je zaista savršen. Gledati njeno lice i sve emocije koje prolaze njime bilo je zaista zadovoljstvo. Vile Moyna (Rieka Suzuki) i Zulma (Iva Vitić Gameiro) bile su jako dobre.

  

 

Vile na groblju, izvor: HNK

  

Prizori na groblju, u drugom činu, bili su estetski nenadmašni. Balerine u dugim, bijelim suknjama, koje izgledaju kao da lebde na groblju bile su prekrasne. Ansambl je tu bio jedinstven, ali mora im se istaknuti mala zamjerka: u nekim su skokovima imali krivi akcent. Naglasak bi trebao biti na gore, no kod njih se dogodilo obratno, zbog čega su balerine u jednom trenutku izgledale pomalo kao patke, a ne kao vile koje lebde pozornicom.

 

Priča o ljubavi koja nadživi smrt, ludilu, umiranju, zagrobnom životu i okrutnosti koja ne poznaje osjećaje zapravo bi, za nekoga tko ne zna ništa o ovome baletu, trebala na pozornicu donijeti apsolutni kaos. No, Giselle je zapravo pomalo beskrvan balet – jaka je samo scena Gisellinog ludila. Vile su blijede i ravnodušne, a Mirta je jedina od njih koja pokazuje neki osjećaj: okrutnost. Hilarion je taj koji u cijeloj priči najviše pati – voljenu mu djevojku zavede netko drugi, kad sazna istinu želi probuditi Giselle iz te zaljubljenosti no ona umre, a na kraju ga vile natjeraju da pleše do smrti. Albrecht, pak, ima puno više sreće. Iako je on taj koji je naveo Giselle da se zaljubi u njega, pretvarajući se da je nešto što nije, i premda je shvaćanje da joj je lagao natjeralo mladu seljanku u ludilo, a potom i smrt, on nije kažnjen. Njena ga ljubav s druge strane groba spašava od sigurne smrti. Djeluje nekako nepravedno, zar ne?