Priča o opsesiji i smrti

Autor: //Datum objave: 06.06.2018.

ZAGREB – Ne pamtim duži i bučniji pljesak na premijeri nekog baleta zadnjih godina. Bilo je uzvika “bravo”, neki su se digli na noge, aplauz je bio zaglušan. Tako je završila prva izvedba novog naslova zagrebačkog baleta – “Smrt u Veneciji”, koju potpisuje koreografkinja Valentina Turcu. Riječ je o baletu nastalom prema noveli “Smrt u Veneciji” Thomasa Manna, (uglavnom) na glazbu Gustava Mahlera (iznimka su po jedna pjesma bendova Cigarettes After Sex i Massive Attack).

 

Prednost baleta je svakako njegovo trajanje – 70 minuta je idealno, posebno za publiku koja je prezasićena predugim predstavama koje izgube zanimljivost i dinamičnost već negdje nakon sat i pol. Zato je odluka Valentine Turcu bila osvježavajuća – postaviti balet koji ne traje dugo, a u kojem se u svakom trenutku na sceni nešto događa. Oduševljava i još nešto: na sceni nema mnogo predmeta. Nema, primjerice, stolica koje se unose i iznose, samo popunjavajući prostor. Sve na sceni je funkcionalno: tu je gondola, sofa (koja je istovremeno i bar te recepcija hotela) i dva zida, koja plesači guraju scenom. Ništa više i nije potrebno. Nekoliko predmeta ne odvlači pažnju od najvažnijeg – plesača, a istovremeno im daje potrebnu kulisu, koja nam olakšava praćenje radnje.

 

Kostimi Alana Hranitelja su odlični – crni i bijeli, kreativni, ali uvijek u službi plesa. Nijedan od njih, naime, ni u jednom trenutku nije ograničio pokret ili nam ga sakrio. Treba pohvaliti i oblikovatelja svjetla Aleksandra Čavleka, koji je odradio odličan posao.

 

Plesači? Savršen, uigran tim koji je bez problema iznio koreografiju. Da se razumijemo, ona i nije bila pretjerano teška i u nekim je trenucima bila i pomalo banalna. No, izvedena je tečno i precizno – kako plesački, tako i glumački. Izvrsni su bili Natalia Kosovac kao Bella, Rieka Suzuki kao Ljubavnica, Iva Vitić Gameiro kao Ruskinja, Edina Pličanić kao von Aschenbachova supruga…

 

 

Prizor iz predstave, foto: HNK

Ulogu Gustava von Aschenbacha tumačio je sjajni Takuya Sumitomo, kojem se nema što zamjeriti, jer je profesionalno odradio svoj dio posla. No, na sceni smo vidjeli u ulozi Rusa vidjeli Georgea Stanciua i bilo se teško oduprijeti pomisli kako bi on bio bolji u ulozi von Aschenbacha. Riječ je o samom karakteru uloge: glavni lik ove priče treba biti ranjen – životno, ljubavno, na sve moguće načine – da bi ona bila savršeno odigrana. Stanciu, valja to odmah istaknuti, nije u top formi i on u ovom trenutku tu ulogu ne bi mogao iznijeti, no bilo bi dobro jednog ga dana vidjeti kako je tumači.

 

Ulogu Anđela smrti plesao je Guilherme Gameiro Alves, dok je Tadzia tumačio Andrea Schifano. Alves je u ulogu unio svoju prepoznatljivu strast – kako glumački, tako i plesački. Schifano je također dobro odradio pomalo nezahvalnu ulogu – dječak je on kojim von Aschenbach postaje opsjednut, premda mi to ne vidimo u potpunosti. On je, naime, prisutan u pozadini, kao sjenka koja potiče radnju, no ne sudjeluje aktivno u njoj. U tom smislu je lako razumjeti koreografkinju – von Aschenbach se u mladića ne zaljubljuje nakon njihovih dugih razgovora, nego isključivo na temelju pogleda na njegovo lice, zbog čega je jasno zašto je Turcu odlučila dječaka na neki način ostaviti u pozadini.

 

No, istovremeno je ta odluka najveći minus ovog baleta – on je lijep, estetski je gotovo savršen, no nema dušu. Likove koji su sinoć promicali pred našim očima ne razumijemo – koja je motivacija tog ostarjelog pisca bez inspiracije? Da je Tadzia vidio licem u lice i oduševio se njime (umjesto da ga je prvi put vidio kako se igra loptom na plaži, u daljini), da je taj jednostrani odnos više prikazan, mogao bi se bolje razumjeti. Ovako ostaje nejasan, a glavni lik bez motivacije. Moguće da Valentina Turcu nije željela ići previše u tom smjeru – jer je von Aschenbachova opsesija dječakom na rubu pedofilije. Jasno je kako toj temi treba pristupiti veoma oprezno i paziti kako je prikazati, no mi čak nismo ni vidjeli koliko je dječak počeo značiti glavnom liku. Zapravo, ni prije tog susreta nismo razumjeli piščev životni umor, istrošenost, očaj. O tom čovjeku zapravo nismo doznali ništa, a tako teško da možemo razumjeti dileme koje je on prolazio i odluke koje je donosio.

 

 

Balet koji počinje snažno i dramatično, Sumitomovim skokovima koji (kao i uvijek) ostavljaju bez daha, na kraju ne ispunjava naša očekivanja. Naslov je to koji može biti na repertoaru među jakim naslovima bijelog baleta, no da može i sam biti jako ime sezone – nažalost, ne može.

Najnovije iz kategorije "Predstave":

Giselle… Ili Albrecht?

ZAGREB – Gostovanje Akademskog kazališta baleta Leonida Jakobsona , Sankt Peterburga, napunilo je sinoć gledalište naše središnje nacionalne kazališne kuće do posljednje

Priča o opsesiji i smrti

ZAGREB – Ne pamtim duži i bučniji pljesak na premijeri nekog baleta zadnjih godina. Bilo je uzvika “bravo”, neki su se digli na noge, aplauz je bio zaglušan. Tako

Dubrovačka Coppellia

DUBROVNIK – Predstava “Coppelia” premijerno je izvedena sinoc u dubrovackom Kazalištu Marina Držića, pise portal Dubrovacki.hr. Predstavu je izvelo šezdeseta

Najnovije vijesti na portalu:

Film o Nurejevu

“Seksualno provokativan” nije opis koji bismo ikada upotrijebili misleći na ples jednog od najslavnijeg baletana svih vremena, Rudolfa Nurejeva, no promijenit ćemo mišljenje nakon

Giselle… Ili Albrecht?

ZAGREB – Gostovanje Akademskog kazališta baleta Leonida Jakobsona , Sankt Peterburga, napunilo je sinoć gledalište naše središnje nacionalne kazališne kuće do posljednje

Ruski Don Quijote

ZAGREB – Don Quijote Ludviga Minkusa balet je kojeg se može gledati i gledati i opetovano uživati u kojem se nižu plesni brojevi jedan veseliji i razigraniji od drugog. Plesa