Kako si se počeo baviti baletom?

U Ruskoj Federaciji postoje lovci na talente. Kad sam imao deset godina, primijetili su me i predložili mojoj majci da me upiše u baletnu školu. Već sam tada znao da se želim baviti plesom, a i oduševila me ideja da iz rodnog Sibaya odem u Ufu i u tako ranoj dobi započnem samostalni život.

Gdje si se obrazovao?

Školovao sam se u Koreografskom učilištu “Rudolf Nureyev” u Ufi. Živio sam u internatu i uživao u školovanju. Posebno sam volio satove klavira i zamjeram si što sam zapostavio sviranje. Kolege su mi bili Andrey Merkuriev (zvijezda Boljšog Tetra) i Aydar Valeev (nekadašnji solist Splitskog Baleta). Školovanje je bilo vrlo naporno i teško, ali detaljno osmišljeno i prilagođeno razvoju i fizičkim predispozicijama. Još smo kao djeca znali tko će biti Princ, a tko dvorska luda i zašto je tome tako.

Gdje si plesao nakon škole?

Nakon diplome angažiran sam u Baškirskom državnom i opernom kazalištu gdje sam ubrzo dobio status prvaka baleta. 1998. godine otišao sam u Sankt Petersburg, postao prvak u Teatru Leonida Jakobsona, a istovremeno sam se usavršavao kod Olega Germanovicha Sokolova kojem je, uz ostale, učenik bio i Roberto Bolle. U tom razdoblju otplesao sve važnije uloge klasičnog i neoklasičnog repertoara, radio u mnogim privatnim trupama i proputovao gotovo čitav svijet.

Kad si došao u Hrvatsku i kako je došlo do toga?

Zapravo, zbog loše sreće. Naime, 2001. sa svojom sam tadašnjom matičnom kućom bio na turneji i jedna od destinacija bila je Pula – točnije Arena. Nastupao sam kao Princ u Labuđem jezeru, a Almira Osmanović me uočila i ponudila mi suradnju. Tada sam to odbio. Bila su to vremena kad u Rusiji nitko nije držao novac u banci, nego kod kuće. Ja sam skupio dovoljno za kupovinu stana, što sam dugo sanjao. Držao sam ih kod sebe, a kad su ukradeni a mene je to strašno pogodilo. Tada sam odlučio otići iz Rusije. Nudio mi se izbor – Engleska, Češka, Južna Koreja, Australija, Njemačka i Hrvatska. Vjerovali ili ne, ponuda Almire Osmanović zaista je bila među boljima i uvjeti su bili sjajni, a da se definitivno odlučim za Split savjetovala mi je i Valentina Gannibalova.

Najprije si bio u Splitu, a onda u Zagrebu…

Što više voliš plesati – klasičnije ili suvremenije predstave?

Koja uloga ti je bila najdraža, a koja najmanje draga?

Kako izgleda tvoj jedan radni dan?

Budim se u 7.30, nakon doručka i obiteljskog druženja odlazim na posao gdje počinjem s zagrijavanjem u 9.30. U 10 sati počinju vježbe koje traju oko sat vremena. Nakon toga imam samostalne probe s pedagogom, probe s partnericama i s ansamblom. Sve u svemu, to je gotovo čitav dan proveden u dvorani. Primjerice, u Zagrebu je ove sezone izvedeno devet Orašara, od čega sam bio nosilac uloge Princa u njih šest. Uzmete li u obzir da su mi partnerice bile Pavla Mikolavčić, Edina Pličanić (Vila šećera), Rieka Suzuki, Petra Vargović Stanciu i Mirna Sporiš (Klara) u razdoblju od nekih mjesec dana, da sam sa svakom od njih uvježbavao, odnosno usavršavao duet, te da sam istovremeno plesao predstavu Tišina mog šuma, pretpostavljate da je moj radni dan krcat.

Jesi li ikad pomislio da nisi trebao odabrati balet nego nekakvo drugo zanimanje?

Kad čovjek razmišlja o ozljedama i uloženom vremenu, ponekad se upita nije li bilo pametnije odabrati neko praktičnije zanimanje. No, kontakt s publikom, reakcije na uložen trud i proces stvaranja – nešto su čega u mnogim drugim zanimanjima nema.

Kad usporediš ples ovdje i u Rusiji… Koje su razlike?

U Rusiji postoji bogata baletna tradicija koje u Hrvatskoj još nema. Cijeli je sistem temeljen na plesaču kao najvažnijem elementu predstave i velika se pažnja pridaje fizioterapiji, masaži i prevenciji mogućih ozljeda. Pedagozi vrlo ozbiljno shvaćaju bolove plesača i na svaku pomisao o ozlijedi se trenutno reagira. To ima veze sa dugogodišnjom baletnom tradicijom koja je u Rusiji, što je poznato, na visokoj – ako ne i najvišoj razini po svjetskim standardima. Većina najznačajnijih svjetskih plesača u povijesti baleta su Rusi ili su se školovali u Rusiji (kao naše primabalerine Almira i Irena ) ili su im, u najmanju ruku, pedagozi iz bivšeg Sovjetskog saveza.

Imaš li tremu prije predstave?

Tremu, srećom, nikad nisam imao i vjerojatno je to jedna od osnovnih predispozicija za solističku karijeru. Postoji kreativno uzbuđenje, to je vrlo stimulativno.

Dobio si nagrade Ana Roje i Oskar Harmoš… Jesu li te iznenadila ta priznanja?

Jesi li se ikad susreo s predrasudama o svojoj profesiji i kako se s tim nosiš?