SPLIT – Majordomus otkucava osam udaraca sata i čarolija svima najdraže božićne koreografije stupa na daske pozornice prepunog splitskog HNK. Orašar, i dalje najdraža božićna kazališna aktivnost velikih i malih, i ovu je godinu dio splitske publike razgalila, dok je dio onih koji nisu uspjeli doći do karata ostavila razočaranima.

 

Po prenesenoj koreografiji Božice Lisak od Waczlawa Orlikowskog, uz nepogrešivu sanjivu i očaravajuću glazbenu pozadinu P.I.Čajkovskog, splitski ansambl, malene polaznice i polaznici Baletnog studija HNK Split su zaokružili broj od otprilike 130 plesača i još jednom, ovaj put pod ingerencijom Igora Kirova, iznijeli ovu skoro dvosatnu božićnu čaroliju.

 

Monica Dinoni, u ulozi Klare, još je jednom, izuzmemo li kraće drhtaje ruku, bez greške otplesala sve sekvence Klarinog putovanja kroz zemlju snova te nevjerojatnim piruetama obranila princa od vojske zlih miševa. Svojim preciznim, odrješitim i gracioznim lakim pokretima zasigurno je zaslužila svaku od ovacija publike.

 

Sam princ, Ivan Boiko, također je svojim viteško snažnim pokretima i izdržljivošću obranio titulu princa kroz oba čina – od borbe u začaranoj šumi, do svog dramatičnog vrhunca plesa i pokreta kroz pas-de-deux scenu drugog čina. Čaroliji njihovih isprepletenih sinkroniziranih pokreta zasigurno bi pridonio i malo veći trud koji bi se trebao uložiti u sam izgled scene koja se nažalost, tijekom većine slika, pokazala “siromašnom” te nije uspjela upotpuniti sanjivo-slatki osjećaj koji bi publiku trebao preplaviti u šumskim scenama plesa vila.

 

Drugi čin, odnosno Klarino putovanje u zemlju slatkiša u koju je odvodi princ da upozna njegova oca, kralja slatkiša, ponudio je nešto više, uključujući i potpunije scensko uređenje. U plesovima koje je kralj priredio za Klaru kojima je kušala delicije svih dijelova svijeta – turski med, arapsku kavu, kineski čaj, ukrajinsko kuhano voće…bilo je za svakoga po nešto, no svaka od delicija je apsolutno oduševila publiku. Ipak, Arapski ples je, pritom, svojim istočnjačkim cirkuskim elementima najviše paralizirao. Drugi čin ostaje i svojevrsno putovanje svijetom te lijepa predbožićna poruka kulturološke raznolikosti.

 

Vrhunac čitave svečanosti, čitavog Orašara i frekvencije reakcija publike je svakako središnji dio zaruka Vile šećera (Eva Karpilovska) i Princa, odnosno njihov zasljepljujući pas de deux. Možemo reći da je sa sigurnošću opravdao zašto se ova točka ubraja među one najsjajnije bisere baletne glazbene i plesne izvedbe. U improviziranoj definiciji, zaista se radi o komunikaciji pokretom u kojoj Vila šećera i Princ jedno drugome pokretima upute stotine lijepih riječi koje jedna voljena osoba može izreći drugoj.

 

Ovih nekoliko minuta publika miruje i u jednom dahu promatra ovaj prekrasni duo dok krajičkom oka možemo nazreti samo nekoliko malenih rukica u zraku koje se nisu mogle suzdržati da iz publike ne oponašaju pokrete svog idola Vile šećera. Ushićenje je potrajalo tek kratko, Klara se uskoro budi nazad u svom domu te u rukama drži svoj božićni poklon – heroja svojih snova, princa Orašara. Njenim povratkom završava i povratnička prva izvedba slavnog komada splitskog ansambla.

 

Publika je vidno zadovoljna napustila prostore splitskog HNK u božićnom ruhu, ne imajući osjećaj da su Orašara vidjeli već nekoliko puta, te da Orašaru nedostaje noviteta, dorade i onog je-ne-sais quoi elementa, odnosno po splitski – šušta i gušta. Ne možemo zanijekati kvalitetnu tehničku odradu svih plesača, ponaosob i u cjelini, kao ni zadovoljstvo publike, no splitski Orašar se u globalu većim dijelom oslonio na božićni ugođaj i famu oko Orašara koje svi ludo vole te im pustio da dobar dio odrade. Je li to dovoljno ili ne za kazališnu praksu teorije katarze, na svakome je od nas da to po vlastitom osjećaju prosudi.