“Ples oduvijek pripada ljudima”

Autor: //Datum objave: 18.02.2019.

Milko Šparemblek nedavno je proslavio 90. rođendan, a još proljetos ponovno je na scenu postavio jedan svoj balet. Tada je odlučio: riječ je o njegovom zadnjem koreografskom poslu. Došlo je vrijeme da se povuče, objavio je. No, samo iz koreografskog dijela posla – Šparemblek je još uvijek itekako aktivan. Viđamo ga na premijerama u kazalištu, s novinarima rado razgovara…

 

Imali ste 19. kad ste u Zagrebu, gdje ste odrasli, upisali baletni tečaj. Prije toga ste statirali u predstavama. Kako je do toga došlo?

– Čuješ neke dobre tekstove, vidiš ljude koji dobro pjevaju ili glume i postaneš znatiželjan. Ja sam oduvijek bio pasionirani čitač i vjerojatno me zato kazalište privuklo. Kad me Oskar Harmoš, tada direktor Baleta, pitao bi li se ja volio malo više posvetiti plesu, shvatio sam da me to jako zanima. Završio sam tečaj ga i postao solist, a HNK me zaposlio 1947. godine.

 

Surađivali ste s nekim velikim ljudima – pedagozi su vam bili Ana Roje i Oskar Harmoš, a radili ste s Margaretom Froman, Pijom i Pinom Mlakarom, Nenadom Lhotkom…

– Ana Roje je bila krasna pedagoginja. Nije nas gnjavila u dvorani. Zanimljivo je da su mnogi njeni đaci i sami postali baletni pedagozi. Svaki je širio horizonte i dodavao mnogo toga znanju koje su stekli od nje, ali ona je odgojila sjajne profesore. S druge strane, Oskar Harmoš je bio stroži kao pedagog. Moram reći da je on bio jedna zanimljiva teatarska ličnost.

 

Šparemblek je nedavno dobio nagradu HDBPU, foto: HDBPU

 

Kako je bilo raditi u HNK tih godina?

– Znate, mogu ljudi pričati što god žele, no vlast u kazalištu je tada, tih godina, bila ugodna i nije bilo nikakvih problema s njima. Bio sam solist, plesao sam i bilo je lijepo. No, onda se situacija počela mijenjati, ljudski odnosi su se pogoršali, pa sam otišao u Pariz. Dobio sam skromnu stipendiju za osam mjeseci.

 

Tamo ste išli na otvorene satove baleta…

– Sjećam se tih satova. Na njima se nitko nije bavio pojedinačno nekim od nas. Učio sam od pedagoga, ali i od onoga koji je stajao u prvom redu. Tamo stoje najbolji. Dolazio sam i plesao, učio, radio na sebi. Moja skromna stipendija je pokrivala smještaj u hotelu, hranu i balet. Meni je to tad bilo dovoljno, jer sam želio plesati. Škola je bila sjajna – puno smo skakali i vrtjeli i široko plesali. Mislim da je tada bilo lakše mladom čovjeku preživjeti. Kao student imao sam pravo na 50 posto jeftiniju hranu, tako da sam za franak i pol mogao jesti. Smještaj nije bio tako skup kao danas. Čini mi se da u ovo naše današnje vrijeme mlada osoba teško može uspjeti ako sama kreće od nule. Mi smo tada svi bili isti – nitko od nas nije bio bogat, probijali smo se, ali je išlo.

 

Nakon isteka stipendije niste se vratili u Zagreb, nego ste plesali u mjuziklima, operetama, cabaretu, a statirali ste i u filmovima. 

– Trebalo je preživjeti i radio sam sve. Tada je u Parizu bilo mnogo malih trupa. One su se same financirale, ovisno o tome koliko su predstave bile prodane. Plaćali su nam po predstavi, nakon što bi završila, od novca kojeg su prikupili. Probe nam nisu plaćali, jer nisu imali kako. Odlazili smo na turneje po Europi i svijetu.

 

No, bilo je i krvavo, zar ne?

– Najteže su bile turneje po Italiji i Španjolskoj. Išli smo autobusom, naravno. Obično bi putovali cijelo jutro, popodne bi se malo odmorili i odmah bi krenuli vježbati. Dosta smo nastupali na otvorenom, pa smo se morali pripremiti u tom prostoru. Onda navečer predstava, a ujutro opet na put. Moraš biti u formi i biti zdrav, a nije lako. Onda se nakon turneje vratiš u Pariz, imaš nešto novca u džepu i s tim živiš do drugog projekta.

 

Upravo u Parizu postavili ste svoju prvu koreografiju… Kada ste se uopće počeli baviti tim poslom?

– Zapravo sam koreografirati počeo jako rano, još u Zagrebu. Nisam imao baletnu školu. Možda se to ne čini važnim, ali jest. Naučio sam ja baletnu tehniku, no svatko od nas ima afinitet za nešto drugo. Meni je moderniji pokret bio zanimljiviji – zanimalo me tijelo i na koji se način ono može izraziti, pa sam uvijek u glavi vrtio neke ideje. Za koreografa nema škole, a sve počinje kad plesač, slušajući nekog koreografa, pomisli: “E vidiš, ja bih to drugačije”.

 

Prošle godine koreografirao je svoj zadnji balet, foto: Darja Štrous Tisu

 

U Portugalu ste pet godina bili ravnatelj Balleta Gulbenkian, a bili ste i ravnatelj Baleta Metropolitan Opere u New Yorku, Baleta u Lyonu i Zagrebu.

– Dok sam bio ravnatelj, uvijek sam se bavio koreografiranjem i plesao. Prestao sam zaista kasno, negdje u pedesetima. Naime, kako sam postavljao balete, uvijek sam bio spreman uskočiti u neku od uloga ansambla, ako se netko razboli. Puno sam puta to učinio. Odlučio sam prestati kad sam shvatio da je došlo vrijeme da stanem. Nikad se u karijeri nisam ozlijedio, na svu sreću, no to više nije bilo. Osim toga, shvatio sam da sam s vremenom zavolio i posao iza kamere, pa sam bio i ravnatelj i redatelj.

 

U Hrvatskoj ste se istaknuli koreografijama Opus 43, Trijumf Afrodite, Simfonija psalama, Pjesme ljubavi i smrti, Carmina Krležiana, Amadeus Monumentum, Johannes Faust Passion… O Carmini Krležiani se i dan danas priča…

– To je djelo vođeno Krležinim mislima. Ima kod njega vehementne energije i nepodnošljivih istina. Ima tih nekih velikih pisaca, čija je istina o svijetu u tolikoj mjeri vječna da su njihovi tekstovi izvan svega. Ima ona njegova pjesma “I ničega nema, ni boga ni vraga. O, zašto smo se klali, mati moja draga?”. Sve je u tome.

 

I dalje vježbate, odlazite u kazalište, slušate glazbu… Koja vam je najdraža?

– Možda je klišej, ali ja kako volim klasičnu muziku. I rokenrol. Elvis je sjajan, on je događaj sam po sebi. U jednoj dramskoj predstavi koju sam postavljao u Parizu koristio sam baš rock, a glumci su ga plesali. Išao sam i ja naučiti taj bazni rock, koji ide na šest doba i zapravo šepa preko mjere. Sjajno nešto. Volim i francuske šansone i dixieland jazz.

 

Ples vas i dalje, nakon tolikih godina, duboko fascinira, zar ne?

– Naravno, kako i ne bi. U klasičnoj baletnoj tehnici ima samo 70 elemenata. Ne vjerujete? Zaista ima, izbrojite. Sve ostalo su kombinacije. Ni nota nema puno, a vidite kakvu sve glazbu imamo. Nevjerojatno je da se ples zadnjih barem dvije tisuće godina u srži nije nimalo promijenio. Baza mu je uvijek bila ista: priprema, vježbanje, talent, tjelesna forma… To se ne mijenja. Ples pripada ljudima, oduvijek i vjerujem da će tako biti dok ima ljudi.

Najnovije iz kategorije "Uncategorized":

Ples kod kuće

Plesati kod kuće (kao i bilo gdje drugdje, uostalom) svakako je preporučljivo, no baletni pedagozi svojim polaznicima uvijek savjetuju – ne radite ovo kod kuće. Posebno se to

“Ples oduvijek pripada ljudima”

Milko Šparemblek nedavno je proslavio 90. rođendan, a još proljetos ponovno je na scenu postavio jedan svoj balet. Tada je odlučio: riječ je o njegovom zadnjem koreografskom poslu.

Špice za muškarce

MOSKVA – Na tržištu će se uskoro pojaviti špice koje su dizajnirane baš za muške plesače. Proizvela ih je tvrtka Siberian Swan, a njihov model Rudolf (po Nurej

Najnovije vijesti na portalu:

Otvorenje Večeri na Sustipanu

SPLIT – U sklopu ovogodišnjeg Splitskog ljeta održat će se i Baletne večeri na Sustipanu. Na magičnoj pozornici na otvorenom, najavljeno je iz HNK Split, najprije će dvije ve

Splitska premijera

RIM – Na pozornici antičkog rimskog teatra Ostia Antica 6. srpnja premijerno je, u sklopu festivala Heritart, izvedena predstava “Plesna baština: Posveta Đagiljevu i Ni

Balet i društvene mreže

Koliko plesača i sami pratimo na društvenim mrežama, uživajući u njihovim fotografijama i video snimkama vježbi? Zacijelo njih nekolicinu. Premda su neki sigurno na angažmanima svj