SPLIT – Premijera baleta Verdi, otplesana sinoć na Peristilu, bila je doživljaj za oči i uši. Prekrasna (i rijetko izvođena) Verdijeva glazba prikazala nam je tog velikog skladatelja u sasvim novom svjetlu, a koreografija Dinka Bogdanića savršeno se uklopila u pitku glazbu.

 

Kako sažeti dva sata sinoćnjeg baleta? Okosnice su neki događaji iz Verdjeva života: život sa suprugom, njena smrt, poznanstvo s plesačicama Pariške opere… No, balet je puno više od pukog prikazivanja skladateljeva života. Koreograf Bogdanić uspio je prikazati razdoblje u kojem je živio Verdi: baletna dvorana sa plesačicama izgleda kao Degasova slika. Detalji su tu: balerine imaju vrpce oko vrata, mašne na dugačkim, romantičarskim pačkama…

 

Prizor zaista oduševljava. Pozornica je cijelo vrijeme disala i bila ispunjena plesačima, iako treba priznati da su neke formacije u pojedinim trenucima izgubile oblik, zbog čega se činilo da je na pozornici nastala gužva. Osim toga, postoji mali nesrazmjer u trajanju činova: sat i pol prvog čina u pojedinim se trenucima čini previše dugačkim, a pola sata drugog čina pak djeluje prekratko.

 

Oduševljava činjenica da je koreograf Bogdanić balet razradio do minucioznih detalja. Osim kada drže pozu, ansambl ne stoji pasivno, skupljajući prašinu. Gestikulacija je neprestana, tijela se pomiču, ansambl diše kao jedno biće. Razrađenost detalja izvrsno se vidi u prvom činu, kada Verdi dolazi vidjeti plesače Pariške opere. Podučava ih profesor Lucien Petipaa (Yassui Mergaliev), koji u jednom trenutku i sam zapleše. Njegovi plesači su oduševljeni, plješću mu zajedno s publikom, a onda ga posve okružuju. U tom trenutku on jednoj o balerina poljubi ruku, a ona se od uzbuđenja ruši u nesvijest. Taj detalj događa se nekako u pozadini, iza drugih plesača, no upravo ga to čini dragocjenim.

Prizor iz predstave, izvor: HNK Split

 

Od plesača je teško izdvojiti najbolje. Uloga Verdija (Lev Šapošnikov) nije previše plesna, ali je glumački dobro izvedena. Njegova supruga (Elena Nikolaeva) bila je izvrsna, posebno u prvom činu, kada u svega nekoliko minuta vidimo prelaz iz uloge žene koja je nježna sa svojim nećacima, kada pleše meko i radosno, do uloge nešto strastvenije i brže plesačice. Ieva Karpilovska oduševila je ulogom balerine Claudine Cucchi. Bila je brza, okretna i vladala je pozornicom, što se moglo osjetiti.

 

Igor Gluškov plesao je ulogu jednog od gospode, no zapravo tumači lik svojevrsnog fizičkog radnika, koji pomaže da se predmeti unesu i iznesu sa pozornice. Njegova gestikulacija i mimika bile su toliko izvrsne da odvukao pozornost od drugih plesača. Iako nema veliku ulogu, izvrsno ju je odradio i zaista zaslužuje pohvale. Verdijeva inspiracija, odnosno par Iryna Chaban i Arthem Zhusov, bili su izvrsni: tečni i usklađeni. Bilo ih je zadovoljstvo gledati. Mlada Tina Hatlak, kojoj je ovo prvi nastup, bila je pomalo nesigurna. No, unatoč tome svoj je dio posla odradila korektno.Osim toga, na pozornici je bilo lijepo vidjeti mlade Anu Mamić i Roberta Žmirića, polaznike Baletnog studija HNK Split.

 

Kostimi Diane Bourek bili su zaista prekrasni, a isto vrijedi i za scenografiju Dinke Jeričević. Doduše, scena je bila ista tijekom cijele predstave, jer su tako diktirale okolnosti. Na Peristilu nije bilo zastora koji bi pokrio njene izmjene, pa se to nije događalo. No, prostor je ipak maksimalno iskorišten, a rekvizite su unosili sami plesači. Ono što je privuklo pogled (i izazvalo poneki uzdah oduševljenja) je prostor ulaza iz odaja cara Dioklecijana. Taj je prostor bio u mraku, na dnu su se vidjeli zastori koji lepršaju cijelo vrijeme i rub balkonske ograde. Svjetlo se mijenjalo, zastori su više ili manje lepršali, a izgled tog balkona davao je dubinu pozornici.

 

Prošle je godine balet u sklopu Splitskog ljeta bio izveden na čarobnom Sustipanu i činilo se da bi ove godine mogao izgubiti premještanjem na Peristil. Iako se potonjeg hvali kao jednu od najljepših otvorenih pozornica na Mediteranu, valjda priznati kako balet uz šum mora i lepršanje borovih iglica u Sustipanskom parku možda ipak više očarava. Teško je reći koja je pozornica bolja, no Peristil se ipak sinoć savršeno uklopio u Bogdanićevu priču o Verdijevom životu, glazbi i, naravno, baletu.