ZAGREB – Balet Orašar, čija je prva ovosezonska izvedba otplesana sinoć u HNK Zagreb, oduševila je okupljenu publiku. Prekrasna glazba Pjotra Ilijiča Čajkovskog jaki je adut ovog baleta, no čini se kako je to jedini jaki adut kojeg nam može ponuditi zagrebačko kazalište. Sinoćnja predstava, naime, nije imala mnogo više od toga.

 

Krenimo redom: plesači su kasnili, greške su se jasno vidjele, rasvjeta je u nekim trenucima bila nalik onoj u nekom noćnom klubu, a orkestar je u nekim dijelovima izvedbe zvučao jako čudno. Ruke plesačica bile su tvrde, na licima se vidjela koncentracija, nije bilo lepršavosti, u pojedinim se trenucima mogla vidjeti razlika (primjerice, jedan dio scene se nagnuo dublje, drugi nije), a ovo ćemo blago reći: neke balerine možda bi trebale malo smršavjeti.

 

Bilo je dobrih dijelova: Rieka Suzuki kao Klara pokazala je svoju kvalitetu – ona zaista jest brza plesačica i to bi trebalo više koristiti. Azamat Nabiullin kao Drosselmeyer u prvi mah je bio teško prepoznatljiv, tako da se zaista može reći da su šminkeri izvrsno odradili svoj posao. On je svoju ulogu tumačio nešto drugačije od Drosselmayera proteklih godina: između njega i Klare nije bilo seksualne napetosti, već je taj odnos bio više platonski. Na tome smo mu zahvalni svi koji godinama gledamo Orašara i kojima uloga Drosselmayera kao muškarca zainteresiranog za djevojčicu nikad nije sjela.

 

Pavla Pečušak kao Snježna kraljica bila je tehnički na svojoj razini, no čini se kako nije cijelu predstavu posve vladala svojim izrazima lica. Do kraja baleta se popravila, a isto se može reći i za Andrea Schifana, koji je plesao ulogu Princa. Natalia Horsnell bila je tehnički korektna Vila Šećera: točnije, bila je jako dobra, no čini se kako trenutno nije u najsretnijem plesačkom razdoblju.

 

Od pojedinih plesova najbolji je bio Španjolski, u kojem se moglo vidjeti izvrsnog Simona Yoshida. U Kineskom plesu bilo je kašnjenja, dok je Arapski ples bio kao i uvijek: vrlo nespretan. Da, balerina je u zraku izgledala dobro, no njeno spuštanje je, kao i uvijek, izgledalo nespretno, a uz to se u pojedinim trenucima na licima nekih plesača moglo vidjeti koliko ju je teško držati ili podići. Uz to, koncept balerine koju se kao komad mesa dodaje iz ruke u ruku, posebno ako to usporedimo s magičnim Arapskim plesom Waczlawa Orlikowskog (u kojem, podsjećamo, balerina pleše u velikom srebrnom kolutu), naprosto nije dobar.

 

Sve izvedbe Orašara su, tradicionalno, rasprodane i evidentno je da ga publika obožava. Ne bi trebalo kontrirati ukusu publike, no svaki od gledatelja treba biti iskren: volimo li Orašara zato što ga vole naši mališani (koji tradicionalno dolaze i redovito na rub strpljenja dovode kazališno osiguranje, jer se ne libe zaplakati i uzviknuti od sreće, ako im se nešto svidi), zato što nas podsjeća na djetinjstvo, jer je tradicija u vrijeme blagdana ili zato što zaista jest dobar? Ovaj Orašar nije ni sjena onog koji se u Zagrebu prije plesao: ni plesački, jer plesači sinoć nisu dobro odradili svoj posao, ni koreografski.

 

Podsjetite nas, molim lijepo, zašto smo konja koji pobjeđuje zamijenili šepavim kljusetom? Drugim riječima, zašto smo onu magičnu i posebnu koreografiju Orašara Waczlawa Orlikowskog (koja, uzgred budi rečeno, igra u Splitu i Osijeku) zamijenili ovom blijedom i nezanimljivom predstavom, čiju koreografiju potpisuje nekad omiljeni koreograf vodstva zagrebačkog baleta – Derek Deane.