ZAGREB – Teško je reći što se sinoć odvilo na sceni zagrebačkog HNK. Koreodrama Milka Šparembleka Johhanes Faust Passion zasigurno nije nešto na što je domaća publika navikla, što možda objašnjava zašto će nakon iduće izvedbe biti skinuta s repertoara jer je dvorana i sinoć bila poluprazna.

 

Faust je tehnički i koreografski besprijekorno djelo. Šparemblekovo životno i bogato koreografsko iskustvo pretočeno u dva sata izrazitog simbolizma s vrlo naglašenim transcendentalnim i okultnim elementima koji su dominirali i (vrlo siromašnom) scenografijom. Plesačko tijelo to je dobro prihvatilo, naročito Andrea Schifano u naslovnoj ulozi Fausta, Atina Tanović kao nevjerojatno senzualna, mačkolika Lilith i Gilherme Gameiro Alves kao Mefisto glavom i bradom.

 

Faust je dramatičan, impresivan i vizualno vrlo zanimljiv komad kojeg vrijedi pogledati. Spoj Šparemblekove, kako sam kaže, fasinacije lučonošom i njegovim teatričnim šamanizmom te plesa i sjajne glazbe. Atmosfera na pozornici je izuzetno dojmljiva, plesači skladni i uživljeni u zanimljive uloge, a glazba naprosto eterična. Sve to Fausta čini inovativnim djelom koje je snažno pomaknulo (nerijetko uštogljene) okvire Baleta HNK.

 

Treba pohvaliti zaista impresivnu i plesački izvrsnu scenu Djevojke na vodi, u kojima se opet istaknula Rieka Suzuki, kao i čitavu scenografiju drugog dijela u kojem Faust naglo dobiva na dinamici i zanimljivosti. Scena očajne čedomorke jedan je od emotivno najupečatljivijih prizora viđenih na HNK-ovoj pozornici u posljednje vrijeme.

 

No, poneke njegove elemente ipak valja preispitati. Iako se ples sa krpenim lutkama mnogima čini dobrom idejom, pa čak i jednom od najzabavnijih i simbolički jačih scena ove koreodrame u 17 slika, s jakim elementim folklora, potpisniku ovih redaka teško se oteti dojmu kako takva groteska bolje odgovara nekom teatru manje snage i pompoznosti od pozornice Hrvatskog narodnog kazališta. Naime, pretplatnici baletnog repertoara HNK navikli su da baletani na svojim čvrstim ramenima nose graciozne, krhke balerine, a ne beskrvne krpene lutke, pa bi mogli pomisliti kako je, u svjetlu općih kretanja u kulturi, ministar Zlatko Hasanbegović dramatično skresao financijska sredstva za plaće članicama ansambla.

 

 
Neke su sekvence doista predugo trajale. U nekoliko navrata, pa čak i u inače izvrsnim plesnim scenama, rezultat bi bio mnogo dojmljiviji da je scena pratila glazbu, umjesto što je, bez ikakva razumljiva trazloga, produljena za još dvadesetak nepotrebnih sekundi. Upotreba klaunova, očitih simbola renesanse, u nekoliko je navrata naprosto pretjerana, a njihov vizualni identitet nije se baš ni sa čime, pa ni kao antipod, uklopio u inače mračan i vrlo dojmljiv scenski prikaz.

 

Za prigovoriti je i izraženo ponavljanje scena po princpu recikliranja već viđenog što, istina, daje na sveukupnoj dinamici, no u isto vrijeme upućuje na nedostatak ideja, što je pojam koji zasigurno ne vezujemo uz ime velikog Milka Šparembleka. Također, neoprostivo je što sinoć nije nastupio orkestar HNK, već se plesalo na nasnimljenu glazbu. Ako je razlog tomu štednja ili, pak, relativno slab interes publike, treba podsjetiti da je orkestar bio prisutan pod scenom i kod nekih mnogo manje gledanih i uspješnih predstava. Faustova je glazba, naime, jedno doista divno iskustvo i šteta je što su posjetitelji sinoćnje izvedbe bili zakinuti za priliku da ju čuju u živoj izvedbi.

 

Šparemblek je učinio odličan posao pomiješavši srednjovjekovne vokalne skladbe nepoznatih autora, djela iz opusa Johanna Sebastiana Bacha te originalnu glazbu Nevena Frangeša pa je uistinu velik grijeh što sve to nismo mogli čuti zbog vrlo lošeg razglasa u dvorani, u što bi vodstvo HNK ipak moralo uložiti ako već želi štedjeti na uporabi orkestra.

 

Da podvučemo crtu, šteta je što Faust silazi s repertoara HNK. Taj neobičan scenski ritual opravdano je naišao na brojne pozitivne kritike, unatoč nekoliko navedenih problema. No, možda bi puno bolje prošao da je postavljen u nekom drugom teatru, s nekom drugom publikom.