ZAGREB – Novi naslov zagrebačkog Baleta, “Opasne veze” koreografa Giorgia Madie sinoć je premijerno izveden u HNK Zagreb. Nije to bio lak zalogaj – na scenu prenijeti i to još i baletnim jezikom ispričati složenu radnju istoimenog romana Pierrea Choderlosa de Laclosa. Madiji je to tek relativno pošlo za rukom – netko tko ne zna radnju romana po kojem je balet nastao neće u svim trenucima moći jasno pratiti što se događa. Zapravo, čak ni oni koji znaju o čemu se radi povremeno će ostati zbunjeni. No, nije to najgore: balet je zaista lijep, ali gotovo da i nije balet. Premalo se pleše.

 

 

Madia je to najavljivao prije premijere. Koreograf kojeg zagrebačka publika zna po Petru Panu (koji, ruku na srce, i nije bio nešto posebno) od kad je počeo raditi na novom naslovu govorio je kako je ovo nešto drugačije. Plesači su isticali da ima mnogo glume i da sam balet nije tehnički zahtjevan, što je točno. Ono što smo sinoć vidjeli mogu izvesti napredni rekreativci iz bilo koje rekreativne grupe baleta. Pritom ta kritika nije usmjerena na plesače, koji su zablistali i zaista su bili sjajni, nego na samo koreografiju. Uzalud i divni kostimi, i perike, i namještaj koji se brzo izmjenjuje pred našim očima, kad novom naslovu fali – plesa.

 

 

 

Nema tu krivice plesača – oni su radili po idejama koreografa. Glavne negativce plesali su Tomislav Petranović (kojeg je dobro opet vidjeti u glavnoj ulozi na sceni njegova matičnog teatra, a ne da uloge te težine iznosi u HNK Split) i Natalia Kosovac. Oboje su glumački bili sjajni, a i ono malo plesa što smo mogli vidjeti pokazalo je da su to dobri plesači. Skakao je nešto malo i Takuya Sumitomo, inače izvrstan skakač. Vidjeli smo i časne sestre koje se scenom vozikaju na hoverboardu. Da, zaista vozikaju – kad ih prvi put vidimo, to je efektno, no to neprestano vozanje postaje naporno i izlizano. Stječe se dojam da se to ponavlja samo zato što, eto, tu su hoverboardi, pa da se iskoriste.

 

Kostimi su lijepi, premda previše slični, pa je često teško razlikovati likove. Žene u krinolinama s perikama na glavi, posebno kad ih gledamo kroz platnene zidove, često su teško prepoznatljive. U pojedinim trenucima zurimo kroz te platnene prepreke i nagađamo u čijoj se spavaćoj sobi događa radnja. Tko je žena na krevetu, pitamo se, jer joj povremeno ne vidimo ni lice, pa nagađamo o kome se radi.

 

Sve u svemu, balet je gledljiv. Lijepo je to što se vidi: i kostimi, i scena, i glazba, i mimika… Sve je to lijepo i oku ugodno, dva sata baleta prođe brzo i u njemu će uživati i oni koji inače ne vole ples. Zašto? Pa, ovo je više dramska predstava nego balet. Očigledno je kako je to bio cilj, no sigurno je kako nije riječ o baletnoj poslastici. Drugim riječima, lijepo je to vidjeti, ali nećemo tugovati kad naslov skinu s repertoara.