Poput eksplozije meteorita u splitskim kulturnim krugovima je odzvonila vijest da jedna od najboljih baletnih solistica, Nozomi Miura odlazi iz Hrvatskog narodnog Kazališta. Solistica impresivne tehnike i očaravajućeg osmijeha, odlučila je prihvatiti ponudu iz Bratislave i svoj umjetnički put nastaviti tamo gdje očito više cijene umjetnost i kulturu. Splitska publika je još jednom zakinuta zbog loših odluka vodstva HNK, koje je dozvolilo da ovakva iznimna umjetnica napusti kazalište. Nozomi smo uhvatili dan prije odlaska, u pauzi između pakiranja i porazgovarali o njenoj karijeri, planovima, snovima i sitnicama koje život čine lijepšim.

Kako ste odlučili doći u Split?

Dogodilo se sasvim neplanirano. Moj partner i ja smo slali molbe brojnim kazalištima i tadašnji ravnatelj splitskog baleta, Igor Kirov nas je pozvao na klas kako bi nas pogledao. Nismo imali velika očekivanja, iskoristili smo vrijeme za odmor u Splitu, razgledavanje i izlet na slapove Krke. Tokom ljeta nam je zatražio i snimke s modernim izričajem. Čini se da je bio jako zadovoljan onim što je vidio, jer nas je kod sljedeće audicije pozvao da se prijavimo, te u konačnici i angažirao.

Znamo da se u Japanu živi puno drugačije nego u Splitu. Ljudi su odgovorni, radišni, svugdje dolaze na vrijeme, hrana je drugačija. Kako ste se priviknuli na život u Splitu?

Prije Splita sam već bila u Europi, pet godina sam plesala u rumunjskoj Konstanti. Istina je da se u Japanu živi drugačije, ali tamo je sve ubrzano, ulice su prepune ljudi, svugdje je gužva. U Splitu je životni moto „sve ćemo lako“. Jako mi se svidjela dalmatinska hrana, posebno pašticada i sladoled, te fritule iz Goluzarija. Uspjela sam posjetiti Omiš i Hvar, koji su me oduševili. Nažalost puno toga još nisam uspjela istražiti, jer sam život u potpunosti posvetila baletu.

U Splitu ste ostvarili zapažene solističke uloge. Koja Vam je bila najdraža?

Jako sam sretna da sam u Splitu dobila priliku otplesati brojne solističkim uloge u kojima se još nisam iskusila. U Gusaru sam plesala ulogu Odaliske, a u Coppeliji, Esmeraldi i Onjeginu glavne uloge. Najdraža i najzahtjevnija uloga mi je definitivno Tatjana iz Onjegina, za koju nisam ni bila sigurna hoću li uspjeti. Većina dosadašnjih uloga je bila vesele i vrckave naravi, a ovdje sam morala uložiti puno veći fizički i mentalni napor, kako bih prikazala transformaciju jedne mlade i sanjive djevojke u ozbiljnu i zrelu ženu.

 

Foto: Tea Jerković

 

Kako se pripremate za novu ulogu? Inspiriraju li Vas drugi umjetnici i kolege svojim izvedbama?

Nastojim se ne uspoređivati s drugima. Uvijek će se naći netko tko je bolji, poznatiji i uspješniji i mislim da usporedbe ne vode osobnom napretku. Kada dobijem neku ulogu, pokušam sama osmisliti način na koji je prezentirati. Prvo sve prođem u mislima, nastojim pročitati knjigu, pogledati film ili se informirati na drugi način, a jako puno mi znači i potpora moje pedagoginje Elene Nikolaeve i mog plesnog partnera Ivana Boika od kojih sam jako puno naučila.

Korona je jako teško pogodila sve kazališne i scenske umjetnike. Mogli smo vidjeti apele brojnih umjetnika u pomoć, brojni su priznali da su se suočavali s depresijom zato što nisu mogli nastupati i raditi. Kako ste vi prošli to razdoblje?

Priznajem da razdoblje korone za mene nije bilo stresno. Nakon dugo vremena svi smo se imali vremena suočiti sami sa sobom, stati i promisliti tko smo, gdje smo, jesmo li sretni. Znala sam satima stajati u jednoj baletnoj pozi i razmišljati o sebi i svom tijelu, o svom unutrašnjem životu. Naravno da je bilo teško vježbati i ostati u kondiciji, pogotovo što kući nemaš mjesta za skokove i u špicama je sklisko i opasno, ali sam vrijeme iskoristila i da pogledam brojne svjetske produkcije koje su kazališta postavljala online. Uvijek su me u životu veselile male stvari, ljepota trenutka, lijepi cvijet pored puta, ptica na grani, ova jagoda koja je čudom nikla među stijenama palače. Doduše, mi smo još i dobro prošli, jer smo rijetki u svijetu imali predstave Correr o fado i Baletnu gala večer usred svjetskog lockdowna. Nedavno je bio pravi doživljaj kad smo konačno izveli Onjegina s orkestrom.

Zašto ste odlučili otići?

Kada se usporedimo s drugim gradovima i teatrima, u Splitu ima jako malo baletnih izvedbi, što je žalosno. Osim toga, došla sam u godine kada moram razmišljati o svojoj budućnosti, jer je karijera baletnog umjetnika jako kratka. Nažalost, u Splitu sam četiri godine radila isključivo na honorarnom ugovoru, što je jako nesigurno i to je glavni razlog zašto odlazim, iako teška srca. Nije lako nigdje početi ispočetka. Odlazim u Bratislavu jer su mi ponudili bolje uvjete i stalan ugovor.

Planirate li u budućnosti možda biti koreograf ili pedagog?

Mislim da se neću baviti koreografijom, jer ne smatram da posjedujem taj talent. Jako je teško osmisliti nešto novo u baletu, a opet originalno i lijepo. Vidim se kao pedagog, jer sam oduvijek voljela raditi s djecom. Osim svog baletnog školovanja, obrazovala sam se i za odgojitelja predškolske djece. Godinu dana sam provela i usavršavajući se u Boljšoj teatru, trudim se stalno učiti.

 

Foto: Tea Jerković

 

Hoće li Vam Hrvatska ostati u lijepom sjećanju?

Moje iskustvo u Hrvatskoj je neprocjenjivo. Jutra u Vili Dalmaciji, s prekrasnim pogledom na more i stabla smokve i masline ispunjavala su me pozitivnom energijom pred odlazak na posao. Osjećam da sam i u umjetničkom i u svakom drugom smislu dobila nova iskustva koja su me izgradila i učinila boljom. Ljudi su prema meni bili ljubazni, od gospodina na pazaru koji mi je uvijek davao popuste, preko ljudi u pekari koji su uvijek znali što želim, prolaznika koji su me pozdravljali do prekrasnih kazališnih mačaka kojima smo napravili i kućice. Obožavala sam naše kazališne mačke! Sjećat ću se i iskustva kada nam je na Sustipanu tokom probe pala vjeverica na pozornicu i onesvijestila se. Tehničar je odmah odveo u veterinara i svi smo slavili što smo je spasili.

Što biste poručili splitskoj publici koja vas je voljela gledati?

Uvijek sam se osjećala sretnom što mogu nastupati u ovako prekrasnom kazalištu ispred divne publike. Osjećala sam se čarobno i samim ulaskom u kazalište. Trudila sam se uvijek pružiti svoj maksimum pred publikom. Nadam se da ću se jednog dana i vratiti. Zahvaljujem svima koji su nas dolazili gledati. Bila mi je i izuzetna čast učiti od umjetnika kao što su Elena Nikolaeva, Albina Rahmatullina i Vladimir Shuvalov. Elena će mi i privatno jako nedostajati, jer je najbolji pedagog kojeg se može zamisliti.

Gdje namjeravate završiti svoju karijeru?

Nemam plan, tko zna? Vidjet ćemo što će život donijeti. Nitko ne zna što budućnost nosi, pa čemu se opterećivati? Vrlo često navečer, kada dođem u Vilu Dalmaciju, kada u mraku pogledam nebo puno zvijezda, podsjetim sebe da moram biti zahvalna na svakom lijepom trenutku.

U ovim teškim i nesigurnim vremenima, mlade djevojke se jako teško odlučuju nastaviti baletno školovanje. Biste li im Vi savjetolavi da ples i umjetnost izaberu kao svoj životni poziv?

Zašto ne? Ima li što ljepše nego raditi i živjeti od onoga što voliš?