Knjigu Darka Brkljačića  Uvod u balet poklonila sam samoj sebi za jedan uspješno položen ispit. Pročitala sam je u jednom dahu i sjećam se da sam se tada upitala pleše li njen autor još uvijek i otkuda mu ta velika ljubav prema baletu. S Darkom sam pričala o plesu, njegovoj karijeri baletana i načinu života samostalnog umjetnika. 

 

Kako to da si odlučio napisati knjigu Uvod u balet?

Krećem se po mjestima gdje se pleše i shvatio sam da ljudi ne znaju mnoge stvari o baletu. Pomislio sam da bih mogao napisati knjigu, dijelom i kako bih posložio stvari u svojoj glavi. Tada mi se dogodila i jedna ozljeda, pa sam imao dovoljno vremena za pisanje. Sada razmišljam o novoj knjizi, u kojoj prenio svoja iskustva mlađim kolegama.

 

Kako si se zapravo zapetljao u baletnu priču?

Sasvim slučajno. Prvi put sam se s baletom susreo kada me jedna djevojka, koja je inače plesala balet u Silvije Hercigonje, pozvala da navratim. Tada plesao folklor i išao u srednju elektrotehničku školu, a o baletu nisam puno znao. No, došao sam u današnje kazalište Trešnja, vidio da su tamo samo djevojke i ostao s njima neko vrijeme. Tada sam i nastupio prvi puta – plesao sam neki ruski ples i izvrsno sam se zabavio! Nakon toga sam u gradu vidio da se otvara plesni studio i da pozivaju dečke da upišu, pa sam se s još par prijatelja prijavio. Onda sam shvatio da je to baš pravi balet, ali mi se zapravo svidjelo plesati, pa sam ostao.

 

Jesi li upisao u baletnu školu?

Naravno. Nakon dvije godine pohađanja satova baleta u studiju, gdje smo plesali svaki dan, zaposlio sam se u HNK. Oni su sve nas uputili u baletnu školu, koju smo i završili. Tako smo ujutro vježbali u kazalištu i pripremali predstave, a popodne smo išli u školu. Bilo je teško, jer smo u pet godina morali proći cijelo gradivo osnovne i srednje baletne škole.

 

Koliko te baletna škola promijenila?

Sigurno je da je mnogo utjecala na mene. Počneš razmišljati o prehrani, o svojem tijelu… Ali i o psihi, jer se učiš o sebi kroz sitnice poput treme prije nastupa. Svaki plesač ima svoj ritual kojim se smiruje – ja sam, recimo, volio šminkanje obavljati sam. Radio sam to vrlo polako i s pažnjom, i to me smirivalo.

 

Kako je tvoja okolina reagirala kada si im rekao da se baviš baletom?

Prijatelji su znali, ali nije bilo nekih komentara. Roditelje je moja odluka začudila, jer ja nikad nisam spominjao ples kao nešto s čime bih se u životu volio baviti. Znali su da sam maštao o upisu na Likovnu akademiju, ali balet nikad nisam spominjao. No ja sam se oduvijek volio izražavati plesom, bilo da sam «čagao» u disku ili plesao folklor i zato su moju odluku da postanem plesač u potpunosti poštovali.

 

Koliko si vremena proveo u HNK?

Bio sam zaposlen od 1982. do 1997. godine, kada sam otišao u samostalne umjetnike. Oduvijek sam smatrao da je plesački posao lijep ako je tim u kojem se radi dobar. U godini kada sam otišao situacija nije bila dobra, nisam se osjećao lijepo, bilo je i nekih ozljeda, a uz to sam cijelo vrijeme bio svjestan činjenice da sam kasno počeo, radi čega mi je i vijek trajanja kraći. Balet, i ples općenito, nije hladni profesionalizam, a ja nisam želio izgubiti ljubav prema svojem pozivu. I tako sam otišao.

 

Što si više volio plesati – klasiku ili suvremenije plesne izričaje?

Ja sam rokenrol generacija i obožavao sam ples općenito. No, ako moram odabrati neki specifičan ples, onda priznajem da sam više volio suvremeni. Nisam krenuo u baletnu školu kao dijete, pa nisam tokom obrazovanja stekao ljubav isključivo prema klasici. Svatko pronalazi stil koji mu najviše odgovara i u kojem se najbolje može izraziti, a meni je više legao suvremeni ples. Jasno, balet je baza, jer druge tehnike nemaju skokove, okrete…

 

S kojim si koreografom najviše volio raditi?

S Waczlawom Orlikowskyim! On je postavljao balete u vrijeme kad sam ja tek došao u kazalište i zaista je bio izniman i kao pedagog i kao koreograf. Znao je kako iz plesača izvući najviše – kako motivirati nekoga da učini i više nego što misli da može. On me naučio da je podtekst, kojeg ne izgovaramo ali ga plešemo, jako važan. Radeći s njim naučio sam koliko je bitno izgraditi dramski lik. Doista, s njim je bilo sjajno raditi!

 

 

Što si radio nakon HNK?

Podučavao sam na DIF-u i Dramskoj akademiji, a uz to radio na nekim predstavama. Mnogi su mi, kad sam otišao iz kazališta, rekli da nisam normalan. Svi znaju da je život samostalnih umjetnika jako težak, da sve leži na pojedincu: kad radim predstavu, radim sve. Odabirem prostor, plesače, postavljam koreografiju… No to ima i svojih prednosti.

 

Kada si se počeo baviti koreografiranjem?

Davno, još 1982. godine, kada sam tek došao u kazalište. Tada sam imao neke prijatelje koji su voljeli plesati po mojim idejama. Te sam godine debitirao na baletnom natjecanju u Novom Sadu. Dobio sam brončanu medalju, a onda sam se prijavio i iduće godine. Na natjecanjima je išlo dobro, jer sam bio perspektivan mladi koreograf, no istovremeno sam nastojao motivirati kolege u kazalištu. Radili smo Workshop iz čega su proizašle današnje Koreografske radionice. Svebor Sečak i ja smo inicirali pokretanje baletne trupe Croatia, koja još uvijek postoji. Željeli smo donijeti balet manje sredine, gdje smo postavljali razne baletne jednočinke i plesove koje smo mogli izvoditi u manjim prostorima.

 

Kad usporediš balet prije i danas… Je li se prije više cijenilo plesače?

Ne baš. Kad sam tek došao u kazalište, stariji kolege su mi pričali da su ih nakon predstave znali dočekati ispred kazališta. Kao u filmovima: ljudi oduševljeni baletom satima bi čekali zvijezdu da izađe van, da je vide ili čestitaju. No ja to nikada nisam doživio, tako da mi se čini da je stanje u zadnjih 30 godina zapravo isto.

 

A plesači danas i prije?

Oni su sve bolji i bolji, jer su generacije sve obrazovanije. To je i očekivano! Mislim da je naš baletni ansambl u Zagrebu jednako dobar kao bilo koja europska trupa.

 

Plešeš li još uvijek?

Balet ne, ali suvremene tehnike da. Pomalo mi se teško motivirati da odradim trening, a uostalom, u mojim je godinama i fizički teže plesati. Sada više radim s ljudima, koreografiram za njih, pa ne moram i sam toliko raditi. Iako, tijelo je naviknuto na baletne treninge, pa ponekad to nedostaje.

 

Kao profesionalac, kako gledaš na one koji se baletom bave rekreativno?

Čini mi se da je to možda najljepše, baviti se plesom kao igrom. On to doista i jest. Rekreativci ne žive od svojeg plesa i možda ponekad mogu više uživati u tome što rade. Volio bih kada bi se općenito što više ljudi bavilo plesom, jer dok plešeš ti si slobodan, a vrijeme i prostor prestaju postojati.