Plesači diljem svijeta uznemirili su se nakon slučaja Spencer. Pritisak javnosti bio je toliki da se voditeljica (pomalo mlako) ispričala preko društvenih mreža, a potom je u studio pozvala muške plesače baleta, s kojima je razgovarala. Bilo i prošlo, sutradan je već zaboravljeno. Koja je pouka ovog slučaja? Jesmo li iz njega nešto naučili i hoće li on ostaviti bilo kakve posljedice na (baletni) svijet ili je to samo još jedna u nizu budalaština koja je izgovorena u eter?

 

 

Ne možemo reći da je baletu ovim sramnim ispadom nanesena šteta. Dapače, muški plesači su pisali statuse (i žene su im davale podršku, naravno), izašli su na ulice i plesali… Pobunili su se: pričali su o svojim iskustvima s maltretiranjem, dijelili fotografije iz plesne dvorane, objašnjavali koliko im je balet važan i što im je sve promijenio u životu. Primitivni komentar tako je doveo do toga da se, makar i par dana, priča o muškim plesačima baleta i svemu onome što oni doživljavaju kada se odluče baviti tim plesom. To je zapravo najbolje što se dogodilo: problemi muških plesača su postali vidljiviji.

 

 

Dječacima je rečeno kako je fenomenalno ako žele plesati i sigurno je da se neki dječak ohrabrio i upisao na balet. Taj kratki pokret sigurno je nekome ulio hrabrost, da nastavi odlaziti na balet, a nekome ponos na to čime se bavi. U ovoj situaciji su se ujedinili plesači diljem svijeta. To je najbolja stvar koja se mogla dogoditi.

 

 

No, svega nekoliko dana nakon, priča je pala u zaborav. Nije ni moglo biti drugačije: riječ je o glupom komentaru, a ne kampanji. Nije neka plesna kompanija, institucija ili država odlučila pokrenuti ozbiljnu kampanju kojom će raditi na edukaciji i dati sve od sebe da potiče sve, a posebno dječake, da plešu balet. Prema tome, nije se moglo ni mnogo očekivati.

 

 

Zapravo je dobro da je ovakav komentar izrečen u eter: pokazuje što ljudi misle o dječacima koji plešu. Pokazuje nam kakva je situacija u svijetu i što treba mijenjati. Nemojmo se zavaravati da je kod nas bolje – ni malo. I kod nas se dječake koji žele plesati balet najčešće u tome zaustavi, a to čini njihova obitelj. Malobrojne koje uspiju ne biti žrtva primitivnih predrasuda i odluče svoje dječake upisati na balet suočavaju se s čudnim pogledima i komentarima okoline. O tome kako okolina tretira tu djecu ne treba ni govoriti, jer mnogi u nekom trenutku odustanu. Ne žele više biti drugačiji, ne žele da im se drugi rugaju jer plešu u tajicama, pa dignu ruke od svega, odluče biti kao i ostali. Prestanu se baviti baletom.

 

 

Glas Lare Spencer glas je mnogih. Nije to samo njeno mišljenje. Jeziva je pomisao da većina društva, a Lara Spencer jest većina, i dalje dječake diljem svijeta sprječava da rade ono što vole. Koliko je talenata balet izgubio na taj način? Koliko je nesretnih dječaka ostalo bez onoga što voli?

 

 

To su pitanja na koja nemamo odgovor. On nikoga ne zanima i ništa se sustavno ne poduzima da se društvo educira. Dok situacija bude takva i dalje ćemo se zgroziti kad neka Lara Spencer s podsmijehom kaže da neki dječak pleše balet. Ne zgražajmo se previše – imali smo mi takvih komentara i u našoj zemlji. Nakon njih se digla kratka prašina, a potom se dogodilo veliko ništa.