SPLIT – Prvim zvukovima ljupkih violina na samom početku baleta, prije otkrivanja zastora, samouvjereni i sigurni orkestar nas je uveo u radnju postižući efekt slatkog iščekivanja. Orašar koji je sinoć otplesan u HNK Split, a plesan je po koreografiji Waczlawa Orlikowskog, bio je zaista čaroban. Baš kao što djetinje oči, širom otvorene, žele što prije odmotati vrpcu poklona i vidjeti što krije šareno pakiranje.

Od prvih taktova Orašar je šetnja glazbenom kutijom, vremenima kada su dječje igračke bile krpene i drvene, a note dopirale iz glazbenog mehanizma ili možda violine. Violine su se u Orašaru posebno iskazale.

Primjerena kostimografija i veleban broj izvođača, uz dinamičnost i dobre soliste (posebice na vrhuncu Plesa cvijeća, zarukama Vile šećera i Princa) čine glavne adute predstave. U oba čina, ansambl je uživao punu pažnju publike, koja je ipak posebnim pljeskom nagradila energičnije plesove drugog čina – Turski med i Arapsku kavu.

Ono što izvedbu prebacuje u svijet čarobnog jest podsjećanje na sve što čini božićni ugođaj – okupljanje, darivanje te posebno ideja o čaroliji dječjih snova koje odrasli moraju sačuvati jer su oni rezultat stvarnosti koju za djecu, makar u božićno vrijeme, trebamo nastojati učiniti lijepom.

Radnja baleta dijeli nit zajedničku svim svjetski poznatim djelima umjetnosti naoko stvaranim za djecu – djeca ju mogu razumjeti i s lakoćom pratiti, a odrasli iz nje izvlačiti niz pouka i podsjetnika ili se upustiti u ozbiljniju psihoanalizu. Tako lik gospodina Drosselmeyera, Klarinog kuma, može biti podsjetnik na onog luckastog člana obitelji kojeg svi imamo, a čiju ludost tako lako zatiremo, iako je ona savršen okidač za rasplinjavanje dječje mašte.

Baš kao što je gospodin Drosselmeyer omiljen među djecom, tako i Orašar svoju popularnost duguje onima koji ne zaboravljaju dijete u sebi. Ukoliko je predstava dobro postavljena, a jučerašnja izvedba to svakako jest, publika je sklona zanemariti nebitno – nepostojanje ekstaze oduševljena i nikad dosegnutu potpunu sinkronizaciju baletnog ansambla. Starije balerine to zanemarivanje mogu zahvaliti auri koju Orašar nosi sa sobom, a mlađe svojoj izvanrednoj ljupkosti.

U suprotnome, upravo zbog mjesta koje Orašar ima u srcima ljubitelja baleta – loše postavljanje predstave bi i odraslu publiku pretvorilo u razmažena derišta koja se ne bi libila iskazati nezadovoljstvo. Srećom, u splitskom slučaju petominutni pljesak i ovacije su značili – hvala, niste nam ništa pokvarili, a zagrijali ste nam srca.