Nina Tarnovski već je 20 godina prisutna u svijetu plesa. No, njeno mjesto nije pred očima publike, nego iza scene, gdje godinama marljivo osmišljava plesnu opremu. Nina je u zadnje vrijeme u središtu interesa plesne javnosti – od kada je pokrenula projekt Život je ples, pohvale plesača i ljubitelja plesa ne prestaju pristizati. Ninu sam zatekla na njenom radnom mjestu, u jednoj zagrebačkoj trgovini plesnom opremom. Pojasnila mi je zbog čega se u projektu odlučila snažno založiti za pomoć Studiju plesa, koji se već u drugoj godini svojeg rada našao pred nepremostivim problemima i ove godine uopće nije upisao nove studente. Zato je pokrenula akciju u kojoj će naši poznati umjetnici oslikati špice, koje će se potom prodati na aukciji, a sav prihod namijenjen je Fondu za inozemne profesore pri studiju. Osim financijske pomoći, ovaj je projekt još jednom skrenuo pozornost na teškoće s kojim se plesači u našoj zemlji susreću.

 

 

Što želite postići ovim projektom?

 

 

Pošto ćemo ove godine obilježiti 20 godina proizvodnje, razmišljala sam na koji način bi taj događaj mogli proslaviti. Događaji koji su se pojavili oko Studija plesa na Akademiji dramskih umjetnosti na neki način su se nametnuli kao vrlo logičan način obilježavanja godišnjice. Želimo osvijestiti javnost: Studij plesa je potreban. Veliki broj mladih nakon završenih srednjih plesnih škola odustaju od daljnjeg obrazovanja jer ovdje za to ne postoji mogućnost, a obrazovanje u inozemstvu im je preskupo. Razvijanjem plesne scene, koja prati europske trendove, potrebno je osigurati jednako takvo obrazovanje mladim umjetnicima. Koliko ćemo biti u mogućnosti, i sami ćemo pomoći. Uz to, to je moje osobno veliko hvala svim prekrasnim plesačima koji su mi pomogli u profesionalnom razvoju, koji su na mene prenijeli svoje znanje. Bez toga ničega zapravo ne bi bilo.

 

 

Koji su daljnji planovi projekta?

 

 

Projekt je trenutno u dvije faze: prvu provode naši poznati dizajneri koji ukrašavaju špice koje će se prodavati na aukcij, a druga faza se počela provoditi prije nekoliko dana na Facebooku, gdje ljudi mogu glasati za crteže koji im se najviše sviđaju, a koje su nacrtale polaznice dvaju zagrebačkih škola za klasični balet. Nakon završetka glasovanja nagradit ćemo najbolje: Boris Pavlin, Ivana Martinko i ELFS će oslikati špice malih autora koji su dobili najviše glasova, a naša se komisija složila s tim. Špice iz prve faze projekta prodavat će se na aukciji koja će se održati 10. prosinca, na dan prve izvedbe baleta Orašar u Foyeru HNK. Postoji želja za nastavkom projekta nakon aukcije, no to su još uvijek planovi za koje nismo sigurni na koji će se način realizirati. Projekt je započet kao proslava 20 godišnjice vašeg bavljenja plesom, zapravo.

 

 

Nina Tarnovski

 

 

Kakvo je vaše plesačko iskustvo?

 

 

Isključivo rekreativno. Plesom se bavim od malena i nisam prestala do sada, no sve je to isključivo radi osobnog zadovoljstva, za dušu. Kroz život sam upoznala mnoge tehnike koje su mi uvelike pomogle u sadašnjem poslu i svemu onome što znam o plesačima i njihovim potrebama. Posebno bih istaknula znanja i iskustva stečena na satovima baleta kod Guya Perkova i Viktorije Slamnig, koja su mi uvelike pomogla kasnije u životu.

 

 

Bez obzira na manjak profesionalnog iskustva, odlučili ste se upravo za proizvodnju plesne opreme.

 

 

Kako to? Plešući sam shvatila da plesna oprema, a ponajviše baletni dresovi, ponekad znaju biti nefunkcionalni i zapravo otežavati rad. S obzirom da me još kao dijete baka naučila šivati, nije mi bio problem sjesti za mašinu i sašiti sebi dres, koji je bio udoban, funkcionalan i lijep. U tom trenutku, šivajući sebi dres, shvatila sam da je to moj poziv i ono čime bih se voljela baviti do kraja života. Dvije godine prije pokretanja prozivodnje provodila sam svojevrsno istraživanje među prijateljima plesačima o odjeći koju sam sašila. Bili su oduševljeni, pa sam krenula u posao.

 

 

Tko osmišljava izgled kostima?

 

 

Ja. Spajam tri važna elementa: iskustvo plesača, odnosno korisnika, obrazovanje i znanje koje mi je prenijela baka. Ta tri faktora utječu na krajnji proizvod – ono što ja nacrtam neka krojačica bi teže sašila, jer nikad nije bila u dvorani, zbog čega sam ja u procesu proizvodnje prisutna u svakoj fazi rada. Mnogo toga je stvar osjećaja i iskustva, ali najvažnije je da opremu za ples stvara netko sa plesnim iskustvom, tko zna što je potrebno, tko će upotrijebiti materijal koji odgovara…

 

 

Šivate i pačke?

 

 

Da. Do sada smo šivali samo radne pačke, one u kojima plesači vježbaju u dvorani, a scenske se obično šivaju u kazalištu. Posao je jako spor, jer se režu različite dužine tila, koji mora biti tvrd. Potom se one našivaju na gačice u više redova – obično je to osam slojeva. Tila pri šivanju ima zaista mnogo, pa je prava mala borba držati sve pod kontrolom. Pačke izgledaju lagane i lepršave, ali iza njih stoji mnogo rada. Ipak, isplati se. Kad čovjek pogleda svoj finalni proizvod, posebno ako nekoga mogu vidjeti kako pleše u nekom komadu kojeg sam sama osmislila, to puno znači.

 

 

Neke od pački šivane u trgovini Nine Tarnovski 

 

 

Isplati li se na ovako malom tržištu raditi plesnu opremu?

 

 

Tržište zapravo i nije tako malo, ali je problem navika ljudi da se snalaze sami. To zapravo najčešće ne završi dobro, ne donosi željene rezultate i bilo bi bolje da se sve prepusti profesionalcima. Mi ipak najbolje znamo raditi svoj posao. Plesača uvijek ima, oprema im je potrebna…

 

 

S kojim ste kostimografima surađivali?

 

 

Izdvojit ću samo neke: Dženisa Pecotić, Mario Miše, Barbara Bourek, Elvira Ulip, Mirjana Zagorec, Jasna Zvonković, Nataša Svekler…

 

 

Koji biste vi ples voljeli naučiti?

 

 

Argentinski tango. To do sada nisam isprobala, a glazba za tango mi je čarobna. No, do toga treba još puno vremena proći, ipak je to vjerojatno najteži ples za učenje. Sad sam na tečaju latinoameričkih i standardnih plesova.