Koreografiranje je ljubav, a rekreativci izazov

Autor: //Datum objave: 10.09.2012.
Ljiljana Gvozdenović balerina je, koreografkinja, pedagoginja i baletna majstorica. Mnogo je godina bila solistica u HNK Zagreb, a nakon odlaska u mirovinu posvetila se koreografiranju i radu s plesačima. Ljiljanu sam upoznala prije tri godine, kada sam u njenoj grupi plesala u jednom zagrebačkom studiju. Prilika za razgovor s njom pružila mi se na ovogodišnjem Splitskom ljetu,  gdje je postavila balet o odnosu skladatelja Pjotra Ilijiča Čajkovskog i njegove pokroviteljice Nadežde von Meck. Svoje je djelo predstavila zajedno s novom koreografijom Čudesnog mandarina koju je obnovio Milko Šparemblek, što je za Ljiljanu, kako i sama kaže, bila velika čast.
 
 
Hoće li se Neostvareni susreti plesati u nekom kazalištu?
 
 
Naravno, ove jeseni će se prikazivati u splitskom HNK. Vizura će biti nešto drugačija nego na Sustipanu, gdje je premijerno i reprizno izveden, a Alen Korkut će mi pomoći oko realizacije. Planiramo postaviti geometrijska tijela od gume, gline i gipsa, koja će se odbijati od scene. U svakom slučaju, ansambl je predstavu vrhunski izveo i bilo bi šteta da sve ostane na dvjema izvedbama, koliko ih je izvedeno na Splitsko ljetu.
 
 
Kako ste počeli surađivati s Milkom Šparemblekom?
 
 
Kao solistica sam često plesala u njegovim baletima koje je postavljao u zagrebačkom HNK. Početkom 90-ih godina suočila sam se s nekim privatnim problemima, zbog kojih sam morala prekinuti aktivnu plesačku karijeru. Tada je Milko radio u HNK i predložio mi je da radim s plesačima kao balet majstor. Nakon nekog vremena sam se okušala u koreografiranju – postavila sam jedan mali komad za Pavlu Mikolavčić, a kasnije i nešto u radionicama.
 
 
Kada ste počeli plesati?
 
 
Imala sam pet godina kad me majka, koja je jako voljela ples, odvela u dječje kazalište u Osijeku. Tada je tamo bilo veoma aktivno. Glumila sam i plesala balet. Kasnije mi je bilo teško odabrati kojoj ću se umjetnosti posvetiti. Ipak, odabrala sam balet i preselila se u Zagreb kako bih nastavila školovanje. Moja je generacija bila veoma dobra: bila sam u razredu sa Spomenkom Šparemblek i Irenom Pasarić, a bile smo u klasi pedagoginje Tatjane Lucić Šarić. Bili smo u zgradi na Ilirskom trgu, prekrasnoj staroj zgradi u kojoj se baletna škola više ne nalazi. Imala sam divne pedagoge, koji su širili naše umjetničko obrazovanje. Odlazili smo na različite izložbe, jer se smatralo da kreativci moraju pratiti i druge vrste umjetnosti. U kazalištu smo nas tri iz razreda plesale i prije diplome, a ja sam nakon godinu dana otišla u Kijev. Bila sam u opernom kazalištu Taras Ševčenko, pripremajući uloge u baletima Giselle i Labuđe jezero.
 
 
Dugo ste plesali u HNK?
 
 
Od početka karijere do njenoga kraja, a ostala sam tamo kasnije. Plesala sam solo i glavne uloge u Giselle, Đavo u selu, Četiri temperamenta, Ohridska legenda, Orašar, Trnoružica, Carmina Krležijana, Pepeljuga… Radila sam s plesačima kao balet majstor, a radim i danas svaki put kad postavljam novu predstavu. Zapravo sam ostala dugo i prenosila stare koreografije. Asistirala sam mnogim koreografima: Boldinu, Belikovu, Labisu, Flintu, Kljavinu, Suliću, Orlikowskom, Bogdaniću… Odlazak u mirovinu je svakom plesaču težak: od početka karijere smo svjesni da nećemo moći zauvijek plesati, a kad taj čas dođe, čini nam se da je prebrzo. No, ja zapravo i nisam imala izbora i morala sam otići u mirovinu ranije.
 
 
Kako je bilo surađivati s Waczlawom Orlikowskim?
 
Divno! On je bio krasan čovjek. Nikad nije vikao na ljude. Sjedio bi na klupi i rukama pokazivao plesačima što bi trebali otplesati. On je zapravo stvarao umjetnike, jer je radio s ljudima i učio ih kako dati publici daleko više od plesa. Učio nas je da je plesač najvažniji u predstavi, a izlazak na scenu najveće zadovoljstvo.
 
 
Koliko je teško koreografirati?
 
 
Danas je puno lakše, jer postoje snimke baleta. Prije ih nije bilo, pa se balete prenosilo po sjećanju. Prijenosi jesu zanimljivi, jer se uvijek može naći neki novi pokret na tijelima, ali ja više volim sama stvarati. Autorski je rad puno bolji, jer je glazbeno i autorski slobodan. Sjećam se da sam počela s koreografskim minijaturama, a na koreografiranje cjelovečernjih baleta ohrabrila sam se nešto kasnije. Recimo, radila sam koreografiju za Mačka u čizmama na glazbu Brune Bjelinskog, koji se izvodio u cijeloj zemlji, a tu su i Orašar, Kuća pored mora, Karneval na Gornjem Gradu, Maestro
 
 
Kako ste proslavili 35. godišnjicu umjetničkog rada?
 
 
Bilo je to 2009. godine, a slavilo se, naravno, plesom. U HNK je izvedena moja predstava (samoća)… Ipak je san, čija je praizvedba bila u Valentino Dance Centru u Tokiju.
 
 
Što ste voljeli plesati?
 
 
Klasiku sam stvarno jako voljela, jer sam se u toj tehnici učila od malih dana. No, kad je Milko Šparemblek došao u HNK i donio suvremene pokrete, otkrila sam novi plesni sviijet, u kojem sam sa zadovoljstvom radila.
 
 
Mnogi kažu kako je situacija u HNK Zagreb katastrofalna. Što mislite da bi trebalo učiniti?
 
 
HNK ima zadaću njegovati razne stilove plesa. Recimo, treba vratiti Đavla u selu, naš najpoznatiji balet koji mi je fascinantan zbog Labanove tehnike. U svakom je kazalištu situacija specifična, a u vrijeme krize svima je teže raditi. Recimo, dok je Staša Zurovac bio u Rijeci na čelu baleta bilo je izvrsno raditi s njim i atmosfera je bila veoma dobra. Almira je u Splitu pokušala pomiriti klasiku i suvremeni izričaj autora poput Ramija Be’era, a mislim da je u tome uspjela.
 
 
Na pozornici Sustipana netom prije izvedbe
Neostvarenih susreta, foto: balet.com.hr
 
 
Sa splitskom se publikom volite već dugo?
 
 
Definitivno. Još 1998. godine postavila sam Orašara za HNK Split, slijedeće sam godine na Splitskom ljetu bila s koreografijom Kuća pored mora na glazbu Arsena Dedića. Pozvao me Dinko Bogdanić, koji je tada bio ravnatelj, a kad je odlučio otići s tog mjesta, ja sam preuzela balet HNK Split.
 
 
Što vam se čini, kakva je situacija u ovom gradu?
 
 
Loše je što samo Zagreb ima srednju baletnu školu, a i drugdje u našoj zemlji postoje talentirani mladi ljudi. Splićani imaju nešto posebno, onaj prirodni osjećaj za ples. U gradu svi pjevaju i plešu, a to bi definitivno trebalo bi to iskoristiti. Interes postoji, a balet je zapravo dobra profesija. Posebno ako ste muškarac, jer vas onda u našoj zemlji svi žele. Nažalost, plesača nema.
 
Zašto?
 
 
Postoje silne predrasude i taj primitivizam je jedan od razloga zašto se u baletne škole upiše svega nekoliko učenika, koji kasnije odustaju. U splitskoj su školi trenutačno dva učenika koja izvrsno plešu i njihovi su roditelji super. Postoji i određena doza snobizma: liječnik i inžinjer je smatran više vrijednim od baletana, koji je uz to i manje plaćen. Roditelji šalju djecu na cijeli niz aktivnosti, a izbjegavaju one za koje se zna da od djece zahtjevaju puno truda. Takva je, eto, baletna škola, i zato gubi broj učenika.
 
 
Radite s rekreativcima?
 
 
Počela sam prije dvije godine. Sjećam se prvog sata, kada sam u dvoranu ušla kao da ulazim među profesionalne plesače iz HNK (smijeh). Polaznici su me oduševili: riječ je o mladim ljudima koji troše vrijeme na baletni rad, a ne u kafiću. Uzela sam program iz baletne škole i malo ga ublažila, kako bi se moglo normalno i kvalitetno raditi. Osim klasa, radimo i koreografiju za nastupe. S tim mladim ljudima imam krasan odnos, dosta razgovaramo, a na moje oduševljenje, plešu i mladi dečki.
 
 
Koji vam je svjetski nacionalni balet najdraži?
 
 
Dosta pratim Pariz, koji sa svojih pet scena ima velike mogućnosti i veoma različite pristupe. Tamo je otvoren pristup za razne profile koreografa, što kod nas nije slučaj. Pariz je zapravo uporište mog pogleda na svijet. Nekad sam jako voljela Marijinsko kazalište, po meni najbolji ruski teatar, gdje i danas rade majstori arhaičnog baleta. U Moskvi su sjajni muški plesači, posebno u skokovima.
 
Pred vama je radna jesen?
 
 
Prilično radna, da. Osim suradnje sa splitskim plesačima, tu je i jedna izložba u Slavonskom Brodu. Imam još neke ideje, no ne mogu sad o tome.
Najnovije iz kategorije "Intervjui":

“Čovjek može sve što želi i za što je spreman puno uložiti”

Profesor sa Zavoda za elektroničke sustave i obradbu informacija na Fakultetu elektrotehnike i računarstva u Zagrebu, Predrag Pale, više je od običnog znanstvenika. Osnivač CARNeta

Novi ravnatelj najavljuje: balet će se širiti Dalmacijom

Ilir Kerni postao je novi ravnatelj splitskog Baleta. Iza njega je dojmljiva karijera: bio je baletni prvak, balet majstor i pedagog u Hrvatskoj i inozemstvu. Iza sebe ima suradnju

“Uvijek želim vidjeti klasiku i ona me jako zanima”

Angelin Preljocaj došao je u Zagreb kako bi vidio plesače Baleta HNK koji pripremaju njegova djela “La Stravaganza” i “Annonciation”. Premijera je 7. lipnja, a do sada su s nj

Najnovije vijesti na portalu:

Premijera u Zajcu

RIJEKA -Baletni diptih: „Patetična“ i „Posvećenje proljeća“ večeras će biti premijerno izveden u riječkom HNK. Koreografiju potpisuju Douglas Lee na glazbu Ludwiga van Beethovena,

Najavljeno još baleta ispred HNK

ZAGREB – Balet u predvečerje ide dalje. Tako sutra počinje u 19 sati, a u planu su, osim baletnih vježbi i prizori iz Labuđeg jezera te Giselle. Pas de deux, 2. Čin Labuđeg j

Balet Preljocaj ispred HNK

ZAGREB – Hrvatsko narodno kazalište u Zagrebu u koprodukciji s Francuskim institutom i Baletom Preljocaj, uz podršku hrvatskog Ministarstva kulture i medija i Turističke zaje