Tihana Sarošević ravnateljica je Škole za balet i ritmiku u zagrebačkoj Zagorskoj ulici. Riječ je o jednoj od rijetkih baletnih škola koja zadnjih godina intenzivno radi na svojoj promociji – obično se u vrijeme Uskrsa održavaju besplatne baletne radionice za mališane, kojima ih se nastoji privući da upišu u školu. Sudjeluju na svim natjecanjima: od onih gdje nastupaju učenici plesnih škola do revija amatera. Uz to, pružili su veliku potporu OŠ Jurja Dalmatinca u Šibeniku, koja je prije nekoliko godina pokrenula plesne programe. S ravnateljicom smo se našli u njenom uredu, u staroj zgradi škole u Zagorskoj ulici, čiji koriste samo kat i prizemlje. Nastava se odvija na još dvije lokacije u gradu. Da je dobro, nije, kaže Sarošević, ali to nas ne spriječava da radimo i nadamo se najboljem.

 

 

U školi ste kao korepetitorica počeli raditi 2003. godine…

 

Da, bila sam klaviristica, a ravnateljica sam postala pet godina kasnije. Tada smo imali samo osnovnu školu, dva odjeljenja: klasični balet i suvremeni ples. Od početka sam željela da imamo i srednju školu – to je ideja zbog koje su me, vjerujem, moje kolege odabrale da vodim školu. Odmah sam počela s okretanjem škole na van: pokrenuli smo radionice i seminare, počeli se povezivati sa školama u zemlji, dovodili smo strance da drže posebne radionice…

 

 

Doveli ste Libby Farr, poznatu baletnu i suvremenu pedagoginju u Zagreb?

 

Da, to nam je pošlo za rukom. Osim toga, bili smo domaćini Susreta plesnih škola u Zagrebu. Nažalost, oni se više ne održavaju. Imamo jaku suradnju sa školama u Šibeniku i Labinu, a nastojimo pomoći školi u Virovitici da počne s radom. Nastojimo biti vidljivi, prepoznatljivi, prisutni.

 

 

Prošle su dvije godine od kad niste samo osnovna škola, već imate i program za srednjoškolce…

 

Već dvije godine, da. Srednjoškolci nakon završetka naše škole imaju zanimanje – scenski plesač. U programu je snažno zastupljen balet i suvremeni ples, a ima i satova jazza, vokalnih tehnika, satova glume, a povremeno djeca idu i na radionice mjuzikala. Željeli smo, i vjerujem uspjeli, stvoriti program koji će nam dati polivalentnog plesača, koji zna i plesati i glumiti.

 

 

Osim u Zagorskoj, nastava se održava i u školama Špansko-Oranice i Tituš Brezovački… Čini se kako je to dislociranost sudbina obiju baletnih škola u gradu. Koliko to otežava rad?

 

 

Ne znam što da vam kažem. S jedne strane dobro je biti prisutan na više mjesta – ovako djeca koja, primjerice, žive na Oranicama mogu doći na nastavu u svojem kvartu, a ne moraju dolaziti u Zagorsku. No, to je jedina prednost. Nije nam lako: dvorane su male, što čak toliko i ne smeta u radu s mališanima, kojima ne treba puno prostora za kretanje. Najveći problem je starijim razredima suvremenog plesa, koji dosta koriste prostor. Čekamo prostor od grada.

 

 

Selite u najavljeni shopping centar u Gračanima, kao i Škola za klasični balet?

 

Na svu sreću, ne. Mi iz ove zgrade u kojoj sad radimo ne bismo trebali ići. Plan je srušiti postojeću zgradu i na njenom mjestu sagraditi novu, prilagođenu potrebi naše nastave. To, naravno, košta. No, obećali su nam da ćemo 2016. godine biti u novoj zgradi. Jasno je da nećemo: to bi trebali biti dogodine, a još ni dokumentacija nije izrađena. No, nadamo se onoj godini iza…

 

 

Je li točno da želite promijeniti ime škole?

 

Pokušavamo. Naime, željeli bismo jednog dana postati Umjetnička škola Silve Hercigonje. Ona je naša velika plesna pedagoginja, radila je u kazalištu Trešnja, a naša je škola potekla upravo od tamo. Trenutno smo u postupku, pojavili su se neki problemi koje valja riješiti, ali vjerujem da ćemo uskoro uspjeti. Moj san je da imamo novu zgradu škole i novo ime. Ali polako…

 

 

 

 

Što biste u školi voljeli napraviti?

 

Puno toga, ali smo limitirani prostorom. Evo, voljela bih da napravimo program plesa djece s posebnim potrebama, one s problemima u ponašanju… Tu bi suvremeni ples, zbog slobode pokreta, bio idealan. Osim toga, voljela bih u prostorima škole pokrenuti program cjeloživotnog obrazovanja za odrasle. Imamo prostor, imamo izvrsne profesore, pa zašto nam u neko vrijeme kada su dvorane prazne ne bi dolazili rekreativci na ples?

 

 

 

Vaša škola nema princip “odgajamo buduću balerinu”, nego “odgajamo potencijalnog plesača”?

 

Točno to. Kad čovjek završi četiri razreda Osnovne škole, ima vokabular, bazu, postavu tijela… Hoće li plesati neki drugi ples, to će mu koristiti. Hoće li odabrati profesionalno ili rekrativno bavljenje plesom uopće nije važno – bitno je da nastave plesati, da rade na sebi, da razvijaju svoje tijelo. U školi imamo djecu koja su redovita na hip-hop natjecanjima diljem zemlje. Meni je to fantastično – kod nas dobivaju osnovu, ono što im je nužno potrebno, a onda se razvijaju dalje.

 

 

 Kakav je interes djece za klasični balet?

 

Sve slabiji. Učenika je sve manje. Nije to samo naš problem, s tim se suočavaju sve škole. Kultura življenja je danas takva – balet iziskuje puno muke i zato djeci, ni njihovim roditeljima, nije toliko zanimljiv. Zato smo mi pokrenuli naše besplatne radionice – da djeca dođu, vide kako je to zaniljivo i možda se odluče upisati. Brojke su porazne: na audiciju za suvremeni ples dođe 70 djece, za klasiku 15. Što je najbolje, zapravo nema razloga za to. Ljudi nisu informirani, misle da je suvremeni ples daleko lakši od baleta, što nije točno.

 

 

Sad ćete mi sigurno reći da su mediji krivi za to.

 

(smijeh) Djelomično. Pogledajte: kad god se piše o nekome baletu, naslovi vrište: puknuti nokti, bolna stopala, višesatne probe, problemi s prehranom, balerine koje govore da rade od jutra do sutra, spavaju u kazalištu i nemaju nikakav privatni život.  Sve to jest istina, ali nitko ne govori o ljepoti baleta, o čaroliji, o sreći koju donosi onima koji ga plešu.

 

 

 

Imate li muških polaznika?

 

Da, njih 5. Uvijek nam je brojka ista. Ono što je zanimljivo jest činjenica da naše dečke uvijek guraju i ohrabruju – očevi. To mi je uvijek prekrasno vidjeti, posebno zato što je naše društvo još uvijek zatvoreno i na dječake koji plešu gleda na posve kriv način. Nažalost, promjene su spore i bojim se da će nam još dugo vremena nedostajati muških plesača upravo zbog tih pogleda. Nemojte misliti da je lako imati, recimo, 10 godina i trpjeti da vam se u razredu rugaju jer plešete balet. Predrasude tu veliki problem, ali svi mi radimo na tome da našim polaznicima bude lakše nositi se s raznim pritiscima.

 

 

Za kraj – koliko je vama lakše biti na čelu škole s obzirom da ste i sami plesali, a posebno zato što trenutno rekreativno plešete balet?

 

Sigurno da pomaže, jer razumijem i profesore i učenike. Sa 16 sam u Baletnom studiju Edite Cebalo bila korepetitorica i svirala sam na temu iz Posljednjeg Mohikanca. Jako mi se svidjela ta koreografija, pa sam odlučila i sama upisati. Tri godine sam plesala jazz, onda sam počela s društvenim plesovima,  a nakon toga sam počela kod Guya Perkova i Silve Muradori plesati balet. Neko vrijeme sam čak vodila satove jazza. No, kad sam postala ravnateljica bilo mi je teško sve to istovremeno raditi, pa sam prestala voditi satove jazza i plesati balet. Ne znam ni sama kako sam počela plesati capoieru, pa sam se okušala u afro fusion-u, a onda sam se prije par mjeseci vratila za štap, na satove baleta. Sad plešem redovito. Sigurno je da mi je to znanje dobrodošlo: ako ništa drugo, ja jako dobro znam što su plie i tandu. To je nešto što bi zapravo za svakoga bilo dobro da zna, a meni je u mom poslu – nužno.