Vuk Ognjenović osječki je baletan i vođa tamošnje plesne skupine pri HNK. Vuk, osim što grupu vodi i pleše u njoj, nastoji da HNK Osijek konačno oformi baletni ansambl. Zanimljivo je da će u petak biti premijerno izveden cjelovečernji balet Orašar. O velikom izazovu za njegove plesače, školovanju i predrasudama prema baletu razgovarali smo sa simpatičnim Vukom, kojem želimo da njegova trupa zablista na izvedbama čarobnog božićnog baleta.

 

 

Čestitam, spremate Orašara.

 

Da, preko dva mjeseca smo svaki dan u dvorani: počinjemo oko 18 sati, a uglavnom izlazimo nakon ponoći. Pleše se vikendima, nema praynika. Puno je posla, a mi nemamo nekoliko balet majstora, tako da sudjeluje cijeli ansambl. Zaista smo složna ekipa i svatko gleda kako može doprinijeti.Ovo nam je predstava koja će pokazati da je Osijek spreman za dolazak još profesionalaca s kojima ćemo dobiti i službeno Balet kao granu unutar HNK. Namjerno smo stavili Orašara jer nije pretenciozan u klasičnom smislu, a može se raditi i u komornim verzijam, s velikim ansamblima, modernijim, klasičnijim… Osječka verzija će biti inačica zagrebačke iz 2004. godine s, naravno, manjim ili većim izmjenama. Kostimi i scena su isti, zaista su prekrasni.

 

 

Dinko Bogdanić radi koreografiju po čuvenom Orašaru Waczlawa Orlikovskog?

 

Da, to je ta verzija. Svi smo uzbuđeni i sretni, želimo pokazati publici što smo mjesecima spremali. U planu je 12 izvedbi.

 

 

No, pričaj mi o sebi. Kako si se i kada počeo baviti baletom?

 

Zapravo vrlo kasno i neobično, sa navršenih 16 godina. Kao mali svirao sam klavir, a u srednjoj glazbenoj školi predavala mi je profesorica Stanka Džambić. Ona je ujedno predavala i suvremeni ples, pa me jednom prilikom pitala bih li htio sudjelovati u suvremenoj plesnoj predstavi, radilo se o prilagodbi mjuzikla Hair. Kako sam po prirodi uvijek otvoren za sve, jednostavno sam pristao i tako je sve počelo. Ubrzo su me zvali i u HNK da počnem učiti klasični balet pa sam i na to pristao i sve se više počeo zaljubljivati u ples, a najviše klasični balet.

 

 

Gdje si se obrazovao?

 

U HNK Osijek, potom u Baletnoj školi u Zagrebu, gdje sam diplomirao u klasi Tatjane Marunić-Brcko. Usavršavao sam se na ljetnom seminaru Hungarian Dance Academy u Mađarska, a u dva navrata sam bio i na Ballett Konservatiorium St. Poeltenu u Austrija. Sudjelovao sam i na seminarima u Steps studio NY i Rebecca Davis Dance Company u SAD-u. To je što se tiče plesa, a inače sam diplomirao na Umjetničkoj akademiji u Osijeku i stekao diplomu magistra glazbe. 

 

 

Čega se najviše sjećaš iz vremena školovanja?

 

Puno je toga… Prvo mi padaju na pamet ljudi od kojih sam dobio najviše ljubavi i znanja o baletnoj umjetnosti, a to su pokojni Guy Perkov i Silva Muradori. Oni su me uzeli pod svoje i nesebično mi prenosili znanja, ljubav i želju, istovremeno mi podižući samopouzdanje i namečući nove ciljeve. Mnogi su mi govorili da nisam za to, jer sam prekasno počeo, no Guy i Silva su mi uvijek govorili da se trud, red, rad i disciplina uvijek se isplate. Jako puno energije su uložili u mene; svojim su me primjerom najviše potaknuli i pokazali mi što znači biti istinski umjetnik, pošten radnik i čovjek.

 

 

Vuk na pozornici

 

 

Gdje si sve nastupao?

 

Posvuda, ali ne koliko bih htio, jer to mi je ujedno i najdraži dio ovoga posla! Do sada sam bio u Turskoj, Danskoj, Luksemburgu, Njemačkoj, Austriji, Francuskoj, Švicarskoj, Italiji… Diljem Europe, zaista.

 

 

Koji ti je balet najdraži?

 

Najdraži.. To je teško reći, ima ih nekoliko. Svakako bih izdvojio Orašara, Bayaderu te Romea i Juliju. Ali volim i Žar ptica te Šeherezadu.Neki su mi dragi zbog glazbe, drugi zbog korografije i ili kostima, scene ili jednostavno same priče.

 

 

Jesi li ikada bio na dijeti?

 

Pa, znam biti. Nekad moram paziti na prehranu kako bi dobio koji kilogram, nekad da bi smršavio, ovisno. Ali uglavnom nemam problema s kilažom.

 

Koji su ti plesači uzori?

 

Svi kod kojih vidiš da ples dolazi iz njihove unutrašnjosti, iz srca. Od poznatih plesača definitivno Rudolf Nurejev – možda najviše zato što je imao zacrtan plan koji je i ostvario unatoč svemu što je bilo protiv njega. Ima odličan dokumentarac o tome. Od domaćih plesača to je svakako Ilri Kerni koji je najveći radnik kojega sam susreo. On je i u svojoj 50-oj godini života svaki dan dolazio na klas.

 

 

Što imaš u torbi kada ideš na balet?

 

Uvijek sve i uvijek isto, omnia mea mecum porto! Dakle, guma za struk, trake za rist, suspenzor, papučice i odjeća, s tim da sve to imam i u garderobi, ali za svaki slučaj nosim duplo da mi se ne dogodi da dodjem na klass a nemam u čemu trenirati.

 

 

S kojim si koreografom najbolje surađivao?

 

Prva koja mi je puno pomogla i dosta me toga naučila bila je Sonja Kastl, zatim Svebor Sečak s kojim sam radio prvu solo ulogu u Licitarskom srcu, svakako Dinko Bogdanić, ali i Ljiljana Gvozdenović i mnogi drugi naši koreografi. Od stranih, osim onih koji su dolazili u HNK Zagreb, istaknuo bih Gerlinde Dill, Michael Fichtenbaum, Alexander Fend, Boghdana Szivacza…

 

 

Jesi li se i sam okušao u koreografiji?

 

Jesam, no ne puno jer za to uvijek ima vremena, a ja na prvom mjestu želim biti plesač- Radio sam dvadesetak koreografija za dramske predstave, operu i razne koncerte. Od samostalnih koreografija radio sam predstavu Zar sreća na glazbu Carla Orffa. Od stilova najdraži su mi klasika, neoklasika i moderan balet.

 

Vuk s partnericom

 

 

Kako si se odlučio posvetiti baletu u svojem rodnom gradu?

 

Zapravo dosta impulzivno. Jednostavno sam uvidio da u hrvatskom baletu vlada sustavni nemar i neznanje u smislu odgajanja novih generacija mladih hrvatskih plesača. Kao zemlja smo mali pa vlada atmosfera da tko god je došao izvana, da je automatski bolji. Mišljenja sam da svatko tko dobije priliku, pretpostavljajući da je školovan, marljiv i uporan može biti dobar, vrlo dobar pa i odličan plesač. Jednostavno, prilika čini plesača. Sjećam se zadnje godine koje sam proveo u Zagrebu i promjenama u vodstvu baleta u HNK. Tada je prestalo vrijediti pravilo da onaj koji se trudi barem dobije priliku pokazati se.

 

 

Što se točno događalo?

 

Vidio sam kolege i kolegice koji su silno željeli plesati neke uloge, mogli su to i znali, ali nisu nikad dobili priliku. Nisam želio postati jedan od njih – čekati i čekati, a onda na kraju ne dobiti ništa. Mislim da voditi nekakav ansambl, tvornicu ili zaposlenike u uredu, a ne znati ih pozitivno motivirati, jednostavno nikada nije dobro. Odlučio sam zato najbolje godine posvetiti svome gradu, koji je uostalom drugi po redu u našoj zemlji u kojem se počelo plesati balet.

 

 

Je li to bio jedini razlog?

 

Ne baš. Najprije sam prošao audiciju za KuK Ballett Osterreich gdje sam radio marljivo nekoliko mjeseci. Plesao sam solaže, dakle, bilo je to dobro razdoblje. No, shvatio sam da je vani tempo života plesača previše naporan, barem za naše pojmove i mentalitet. Nisam se tamo vidio do kraja karijere. U međuvremenu sam pozvan da predajem scenski pokret na Umjetničkoj akademiji u Osijeku, gdje danas radim kao docent.

 

 

Podučavaš?

 

Da, učim buduće profesore glazbe, pjevače i glumce o plesu, scenskom kretanju, ali i o klasičnom baletu, o kojem se u našoj zemlji jako malo zna. Osjećam se ispunjeno; mislim da stvaram nešto za boljitak zajednice i čovječanstva, a opet radim i ono što najviše volim – plešem!

 

 

Kako bi opisao današnju baletnu situaciju u Osijeku?

 

Danas je puno bolje nego kada sam se tek vratio. Imamo školovanih balerina, većina balerina u ansamblu su i članice Hrvatskog društva profesionalnih baletnih umjetnika. Sve skupa izgleda kao jedan mali, ali pravi baletni ansambl.

 

 

Vuk na probi sa članovima plesne skupine

 

 

Koliko je teško biti istovremeno plesač i voditelj?

 

Iskreno? Jako teško. Iziskuje užasno puno snage i energije svaki dan. Pogotovo što pod vođenje u Osijeku znači da ja držim istovremeno držim klas, radim kao balet majstor, čak i korepetiram puštajući preko cd-a glazbu. Nemam kao u u drugim gradovima za sve po tri osobe. Moje solistice vode baletni studio, a preko dana rade ili studiraju, baš kao i ostale naše balerine. Ipak, svi se nadamo najavljenom otvaranju radnih mjesta i dolasku plesača u Osijek. Grad koji je dužan imati baletnu umjetnost na sceni HNK, ali i grad koji to povijesno i zaslužuje!

 

 

Jesi li se susretao s predrasudama o muškim plesačima?

 

Pa, direktno baš i ne, ali povremeno se sretnu sitne duše. Ne može se promijeniti kolektivna svijest preko noći, treba vremena. Za mene postoje samo ljudi – oni dobri ili loši. Stvari poput boje kože, narodnosti, seksualne orijentacije, stranke u kojoj jesi ili nisi… Ma daj, tko još želi živjeti u takvom svijetu? Tako nastaju mržnje među ljudima, sukobi, ratovi. Da budem iskren, puno više od tih predrasuda me smetaju one o tome da je balet lagan. Kad netko kaže „pa što treba tu, to samo staneš i plešeš!“, užasno se uzrujam.

 

 

Je li teško biti baletan u Osijeku, u Hrvatskoj?

 

U svijetu još i teže, ali da opet mogu birati svoj poziv, to bi sigurno bio balet. Osijek je grad u kojem postoji izvjesni vakuum vremena u kojem baleta uopće nije bilo, tako da je i razumljivo neznanje o ovoj umjetnosti općenito. Zato jest teže, jer treba objašnjavati ljudima što je balet, što iziskuje, kakav način života, koja i kolika odricanja svaki dan… Ali nikad nisam požalio što sam odabrao balet. Nikad.