Vjera Marković ove je godine dobila nagradu Hrvatskog društva profesionalnih baletnih umjetnika. Nagrada je to njenoj cjelokupnoj karijeri, u kojoj je najzapaženija bila u ulogama Jele u Đavlu u selu, Biljane u Ohridskoj legendi, Jokaste u Antigoni, Myrthe u Giselle, Vile Jorgovana i Carabosse u Trnoružici, Gospođa Capuleti u Romeu i Juliji… S Vjerom sam razgovarala o sjećanjima na baletno obrazovanje, pozornice koje je tijekom karijere plesala kao i o tome što se danas drugačije u zagrebačkom baletu.

S koliko ste godina počeli plesati?

Bila sam stara jedva sedam godina. U kazalištu sam počela plesati sa 14 godina, a u istoj sam godini postala članica ansambla. Jasno, bila sam premlada i to nije bilo posve zakonito, ali eto, tako je ispalo.

Što vas je potaklo da plešete balet?

Od kad znam za sebe, željela sam postati balerina. Sjećam se da sam kao jako malena, sa svega četiri godine, znala govoriti da želim biti balerina. Svima sam to govorila, a uz to sam hodala na vrhu papuča da bi dokazala koliko sam ozbiljna. Kako sam odrastala, želja je ostala i nikakvo drugo zvanje jednostavno mi nije uopće dolazilo u obzir.

Čega se najviše sjećate iz razdoblja baletnog obrazovanja?

Pet i pol godina pohađala sam večernju školu, jer sam po cijele dane plesala i baletno se obrazovala, tako da sam za školu imala vremena jedino navečer. Navečer bi i učila, jer mi tempo rada naprosto ništa drugo nije dozvoljavao. Sve što se moglo učiti prošla sam, svaki umjetnik koji drži do sebe mora itekako biti obrazovan i ulagati u svoje obrazovanje. Išla sam u njemačku školu, uspjela sam pronaći nešto vremena i za to. Pošto sam pohađala nastavu na njemačkom jeziku, počela sam bolje govoriti taj jezik nego materinji. Sjećam se da sam drugi semestar trećeg razreda osnovne škole morala polagati hrvatski jezik.

Kod koga ste se u obrazovali u Zagrebu?

Kod Olge Orlove, Mercedes Goritz Pavelić, Margarite Froman, Ane Roje… Nakon toga sam otputovala u engleski Legat School of Dance.

Vjera Marković na dodjeli nagrada HDPBU-a

Nakon toga ste se vratili u Zagreb?

Da, bila sam solistica, ali sam 1955. godine potpisala ugovor i otputovala u Narodnu operu u Beču. Nakon toga sam bila na angažmanu u Baselu, a u Stuttgartu sam surađivala s koreografom Johnom Crankom.

Kako je došlo do tog aranžmana?

Moj suprug je dobio posao u tom kazalištu, a ja sam vježbala s njim i tako me John Cranko primjetio. Onda je Waczlaw Orlikovsky iz Basela doputovao na premijeru Princa pagoda i primjetio me u publici. Začudio se zašto ja sjedim u publici umjesto da plešem. Pozvao me da nastupim u Labuđem u Baselu, a kad sam to rekla Cranku, on mi je ponudio ulogu Belle Epine u Princu pagoda, pa sam odlučila ostati.

Poslije ste plesali u Rimu?

Da, 1962. sam u tom gradu počela raditi kao samostalna baletna umjetnica. Sa suprugom, talijanskim plesačem Alfredom Kollnerom gostovala sam s brojnim talijanskim trupama u kazalištima i televizijskim emisijama u Italiji, Njemačkoj, Austriji, Egiptu…

Nakon toga ste se ipak vratili u zemlju?

Da, četiri sam godine plesala u HNK, istovremeno radeći i kao pedagog. U vrijeme obnove zgrade sam mijenjala Sonju Kastl i bila vršiteljica dužnosti direktorice Baleta. Istovremeno dok sam bila u Zagreb, nastupala sam u Essenu, a nakon toga sam se vratila u Italiju. U Zagreb sam se definitivno vratila 1975. godine, kada sam otišla u mirovinu.

Vjera Marković

Jeste li nakon toga još nastupali?

Da, još sam 12 godina plesala kao gošća u karakternim ulogama, a krajem te godine nastupila sam kao primabalerina na filmu Mladi Toscanini.

Kojeg ste koreografa najviše voljeli?

Mogu reći da su Englezi bili izvrsni: John Cranko, Alfred Rodrigues, Peter Wright, a od

koreografkinja bih izdvojila Sofiu Moretti, Sofiu Rosanu te Margaritu Froman, koja je radila brzo i vrlo lijepo.

Da li vam je nedostajala Hrvatska tokom boravka u inozemstvu?

Jako mi je nedostajala! Za vrijeme Domovinskog rata trebala sam dobiti titulu počasne profesorice u Sienni i Firenzi, što sam odbila. Suprug i ja smo pomagali Hrvatsku za vrijeme rata.

Do koje ste godine života plesali?

Sve do 56. godine, zapravo, što nije uobičajeno. Danas se u mirovinu ide najčešće s 40 godina, ali sve ovisi o tome kako plesač osjeća samog sebe.

Gdje ste sve bili baletni pedagog?

U zagrebačkom HNK-u, gdje sam bila i baletni korepetitor, a tamo me nadgledao Oskar Harmoš. Kod mene su na instrukcije dolazili i Dinko Bogdanić i Irena Pasarić. Vodila sam satove baleta i u Engleskoj, gdje sam se obrazovala, i u Italiji. Tamo sam znala raditi sa sto ili dvjesto đaka.

Biste li mogli usporediti situaciju u HNK-u danas i prije?

Danas je situacija u kazalištu znatno bolja, jer svi dobivaju po zaslugama, a ne po političkim opredjeljenjima. U moje vrijeme, nažalost, nije bilo tako. Puno sam uloga izgubila zbog tuđeg jala, zbog lažnih političkih optužbi.