Baletan Nikolaj Gorodiski u zagrebački je HNK doputovao prije četiri mjeseca. Publika ga je imala priliku vidjeti u Orašaru i Giselle, a uskoro ćemo ga vidjeti i u premijernom naslovu, Ani Karenjini. Ovaj 18-godišnji baletan rođen je u Ukrajini, odakle je s roditeljima preselio u Argentinu. S Nikolajem smo razgovarali o neobičnom načinu na koji je počeo svoju karijeru, što nosi u torbi kad ide na posao i koji balet najviše voli.

Nemaš tipičan baletni početak, zar ne?

Zapravo i ne, točno. Počeo sam plesati u 11-toj godini. Do tada me balet nije zanimao, dapače, trenirao sam nogomet u klubu Atlético Boca Juniors. No, jedan se dan sve promijenilo. Škola je završila ranije, pa sam otišao k mami na posao. Ona je upravo radila s jednom plesačicom baleta. Sjećam se da me dobro promotrila i onda mojoj majci savjetovala da me upiše na balet, jer misli da imam savršene predispozicije.

Tvoja majka se složila s tim?

Ona jako voli balet, ali se njime nikada nije mogla baviti. No, nije me htjela prisiljavati ni na što, ako ja to ne želim. Zato me odvela da pogledam Labuđe jezero, da vidim pravi balet. To je bilo to. Teško mi je opisati kako sam se osjećao nakon tog baleta, jer sam shvatio da je to što sam vidio ono što ja jednog dana želim raditi. Zaljubio sam se u balet…

Natjecanje u Pragu

Gdje si napravio prve plesne korake?

U baletnoj dvorani kazališta Il Teatro Colón, najvećeg u Buenos Airesu. Tamo sam proveo tri i pol godine. U redovnu sam školu išao ujutro, a onda u plesnu posljepodne. U to se vrijeme kazalište renoviralo, pa je bilo dislocirano, zbog čega sam morao duže putovati nego bi mi inače trebalo. Sjećam se da obično nisam imao vremena za pojesti nešto, pa bih za vrijeme vožnje od jedne škole do druge, koja je trajala sat vremena, pojeo sendvič. I tako tri godine. Ali ne žalim se, bio je to važan dio mojeg obrazovanja. Uživao sam u njemu.

Nakon toga si došao u Beč?

Da. Poslao sam snimku u više škola, a Baletna akademija iz Beča mi je ponudila besplatno školovanje. Tri godine sam proveo na akademiji, a pet mjeseci sam uz to i plesao u kazalištu. Nastupio sam u baletu San ljetne noći, gdje sam imao solo. Bio sam najmlađi plesač na sceni u tom trenutku. Bilo je to prekrasno iskustvo.

U to vrijeme si pripremao natjecanje u Moskvi?

Intenzivno sam radio, zaista. Na tom sam natjecanju pobjedio u kategoriji plesača do 18 godina. Plesalo se u Boljšoju, orkestar je svirao odabrane skladbe, a u komisiji su sjedili Ivan Vasiljev, Uljana Lopatkina, Svetlana Zakharova… Bio sam malo nervozan zbog toga. Plesao sam varijaciju iz Don Quijotea, Coppelie, Orašara, Plamena Pariza i Amelie. Nakon toga su me pozvali na Italiju, na Gala večer, gdje sam dobio nagradu za mladog talenta.

S natjecanja u Moskvi

Klasika ili moderna?

Klasika, definitivno.

Omiljeni balet?

Don Quijote. Uz to i Bajadera, naravno. Volim sve velike klasične balete. Od modernijih autora najdraži mi je William Forsythe. Volim balete koji imaju magiju koja se može interpretirati.

Tvoja uloga iz snova je Basilio iz Don Quijotea?

Zapravo da, tu bih ulogu volio plesati. Volim taj balet jer ima snažne osjećaje, jer plesači moraju pokazati da imaju svoj stav. To osjećam bliskim. Želim jednog dana plesati i ulogu Albrechta iz Giselle.

Najdraži koreografi i plesači?

Volim balete koje su radili koreografi Marius Petipa, Roland Petit i George Balanchine. Što se plesača tiče, to su Mikhail Barašnjikov i Boris Godunov.

Što imaš u torbi kada odlaziš na posao?

Čiste majice, maramu, suspenzor. Naravno, i baletne papuče, jer ih

uvijek nosim sa sobom. Ne volim ih ostavljati u kazalištu.

S Pavlom Mikolavčić u Orašaru, foto: Mirko Cvjetko

Zašto si odabrao Zagreb?

Mislim da je riječ o kazalištu koje ima dobar repertoar. Nisam znao nikoga kada sam došao u Zagreb i ovo mi je bio novi početak. Moji roditelji, kao i moji profesori u Argentini, bili su razočarani mojom odlukom da ostanem u Europi. Željeli su da se nakon škole vratim u kazalište u kojem sam počeo i tamo gradim karijeru. No, ja sam odlučio drugačije. Jednog ću se dana vratiti, to je sigurno, ali do tada želim mnogo toga napraviti. Želim otplesati mnogo toga, stvoriti sebi neko ime i onda se vratiti kući.

Koliko si zadovoljan situacijom u našem HNK?

Iskreno, uopće nisam očekivao ovako dobar početak. U mnogim kazalištima mladi plesači nemaju priliku raditi nešto više. Postaneš član i ansambla i onda jako polako napreduješ, jer stariji kolege imaju prednost. U Zagrebu toga nema, jer sam dobio titulu prvaka baleta za srednje uloge. Osim toga, dobio sam priliku više raditi – sa svojim pedagogom Andrejom Izmestjevim sam dosta vremena proveo radeći sam, što je velika stvar. Uz to, Svebor Sečak, ravnatelj baleta, pružio mi je veliku priliku i upravo pripremam jednu Gala večer.