Isidora Marković jedina je sudionica ovogodišnjeg natjecanja Prix de Lausanne koja dolazi s područja bivše Jugoslavije. Ova skromna učenica drugog razreda srednje baletne škole Lujo Davičo u Beogradu priznaje kako obožava Sylvie Guillem, sanja o ulozi Odette i Odlilije te da prezire silne dijete, za kojima mnogi posežu. Simpatična i jednostavna, Isidora nas je osvojila i s nestrpljenjem ćemo očekivati rezultate natjecanja.

Kada si počela plesati balet?

Kao jako mala, s tri godine. Kad sad razmišljam o svom početku, vidim da je ples bio eksperiment s kojim sam započela iz potrebe da oslobodim suvišnu energiju kroz pokret. Ispostavilo se da eksperimentu nema kraja, no s četiri sam godine već odustala jer je profesorica vršila određeni pritisak koji moje godine nisu mogle izdržati. Kasnije sam se svojoj ljubavi vratila s navršenih devet godina. S deset godina moje je predispozicije primjetio prvak baleta Narodnog pozorišta u Beogradu Konstantin Tesea i preporučio mojim roditeljima da se upišem u Osnovnu baletsku školu u Beogradu.

Upisali su te?

Naravno. Četiri sam godine bila tamo, svaki dan pohađajući baletnu nastavu u Beogradu i redovnu školu u Obrenovcu, malom mjestu udaljenom od Beograda 40-ak kilometara. Moram priznati da je bilo naporno ići istovremeno u dvije škole, a mnogo mi je vremena oduzimalo putovanje. No, počeli su se nizati uspjesi na Republičkim natjecanjima. Posebno mi je bio važan Laureat Republičkih natjecanja baletskih škola Srbije. Sada sam u drugom razredu srednje škole i tamo provodim sve više vremena. Sad imam više plesnih predmeta nego u Osnovnoj školi i pošto sam veći dio dana u školi, imam i više vremena koje posvećujem plesu. Također imamo i opće obrazovne predmete, za koje se moram truditi da ih savladam.

Opiši mi svoj školski dan.

Počinje u šest sati ujutro, jer do škole idem gradskim prijevozom i treba mi više od sat vremena. U školi, osim redovnih predmeta, trenutno imam i probe za predstavu Orašar, za koju ove godine spremam uloge Vile Šećera i Klare. Kao što rekoh, škola oduzima dosta vremena, ali i dosta pruža. Kada sve zbrojim, moj školski dio dana traje u prosjeku sedam do osam sati, šest dana u tjednu. Subota poslije podne rezervirana je za druženje s članovima amaterske dramske grupe ‘Cose’ čiji sam član i prijatelje koji su mi, kao i obitelj, velika podrška. Nedjeljom se odmaram i spremam za tjedan koji je ispred mene. To je krug bez kraja, ali nikada mi nije palo na pamet nešto drugo.

Isidora, foto: Nemanja Tačić

A što bi bilo “nešto drugo” da nije baleta?

Moram priznati da sam često razmišljala čime bih se bavila da nisam na vrijeme otkrila svoje afinitete prema ovoj umjetnosti i nisam nalazila odgovor. Vježbe svakog dana pomažu mi da se izoliram od svijeta – tih par sati sam ja zaista JA. Dajući sve od sebe, težim k toj teško dostižnoj i nestabilnoj savršenosti pokreta. To je često vrlo naporno, ali svaka balerina dobro zna zašto se vraća u baletnuu dvoranu, staje za štap i kreće iz početka. Tako mora biti. Trenutak na sceni samo je finalni proizvod višegodišnjeg svakodnevnog rada i posvećenosti.

Koji ti je balet najdraži?

Ne mogu reći da imam omiljeni, jer me za svaki vezuje nešto posebno. Možda ću sad zvučati kao djevojčica koja tek počinje, ali najveća želja mi je plesati Odettu i Odiliju u Labuđem jezeru. Mislim da je to vrlo kompleksna uloga i da je potrebno određeno iskustvo da bi se uloga izvela maksimalno dobro. Don Quijotea volim zbog španjolskog temperamenta koji odgovara mojoj ličnosti, a kod Giselle obožavam liričnost i lakoću pokreta. Željela bih plesati što više i tako svoje znanje graditi kroz najrazličitije uloge. Za sve to potrebno je dosta snage.

Jesi li ikad bila na dijeti?

Ja sam posve protiv toga. Imam tu sreću da je genetika učinila svoje i da sam veoma sitna građom, pa nikada nisam

imala problema sa kilažom. No, najvažnije je biti zdrav i znam da ne bih išla na dijetu kako bih bila mršava. Promijenila bih namirnice koje jedem ili više vježbala, ali ne bih sebi uskraćivala hranu.

Čestitamo na tome što si jedina osoba s prostora bivše Jugoslavije koja će sudjelovati na ovogodišnjem natjecaju Prix de Lausanne… Kako je uopće došlo do toga?

Hvala, ja odlazak na natjecanje vidim kao veliku obvezu da potvrdim svoj dosadašnji uspjeh. Dok sam bila mlađa uvijek sam s obitelji gledala Prix de Lausanne na telviziji i sve mi je to tada izgledalo daleko i ambiciozno. Ovog ljeta gledala sam fotografije s prijašnjih natjecanja i zainteresirala se za Prix 2013. Tako sam upala u zavrzlamu zvanu ‘mnogo posla – malo vremena’ jer je snimku trebalo poslati do 15. listopada, a zdravstveni karton i prijavnicu do kraja rujna. Na svu sreću, stigla sam sve napraviti na vrijeme i imala sam sreću što je profesorica Vesna Lečić bila jako posvećena i potaknula me da krenem s jakim vježbama poslije praznika, pa sam se brzo vratila u formu. Od trenutka kad sam odlučila da ću se prijaviti za prvi krug natjecanja, moja jedina i najveća želja je bila da prođem rigoroznu video selekciju. Razmišljala sam često o tome i nadala se da će neko primjetiti moj trud. Da sam i službeno sudionik natjecanja saznala sam na jednoj probi u školi. Svi su bili iznenađeni mojom smirenom reakcijom na pozitivan odgovor. No, ja na to ne gledam kao na uspjeh, nego kao na poticaj da još više radim kako bih iskoristila veličanstvenu priliku koju ovo natjecanje pruža: napredovati i biti viđen u svijetu.

Jesi li već odlučila što ćeš izvesti?

Za klasičnu varijaciju odabrala sam Vilu Jorgovana iz baleta Trnoružica te jednu od pet zadanih suvremenih varijacija. Natjecanje počinje 27. siječnja i vjerojatno ću u Lausanne otići nekoliko dana ranije. Nadam se da će mi dobri ljudi i kulturne institucije pomoći sredstvima koja su mi potrebna za odlazak na natjecanje. Od samog Prixa očekujem puno novih znanja i jedno ogromno životno iskustvo. Bit će to test moje zrelosti, da dam sve od sebe i pokažem se u najboljem svjetlu. Mislim da je natjecanje ove vrste veoma važno za mlade plesače, kako bi bili viđeni u svjetskom baletnom vrhu.

Postoji li neka plesačica koja ti je draga?

Svaka djevojčica na svom početku ima uzor. Za mene je to oduvijek bila Sylvie Guillem, koju sam imala prilike upoznati prošle godine. Cijenim je kao balerinu, ali i privatno, kao osobu. Divim se njenoj slobodi i voljela bih slijediti njen put kroz karijeru: da se poslije određenog vremena u svijetu klasičnog baleta posvetim suvremenom plesu i neoklasici, jer ovi pravci pružaju veću slobodu u tehnici izvođenja, i što je meni još važnije, izražajnosti. Tako da bih rekla da je klasika osnova svega, ali ne mogu reći da je ona sve.

Jesi li razmišljala ikad o koreografiranju?

Često mi se po glavi vrzmaju koraci u određenom nizu i volim smišljati koreografije za sebe, a temeljne ideje uzimam iz svog privatnog života. Naravno, velika mi je želja da se ostvarim i u ulozi koreografa, a najveća da ekraniziram svoj omiljeni roman Tunel Ernesta Sabata. Ali, za koreografiju je potrebno mnogo znanja, iskustva i poznavanja organizacije, pa bih se tome posvetila tek u daljoj budućnosti.

Kako se nosiš s ozljedama?

One kod balerina nisu česte ako se vježba pažljivo i strpljivo. Sitne ogrebotine, žuljevi i bol u stopalu se gotovo podrazumijevaju, ali ako se pazi, one se nikako ne mogu pretvoriti u nesto ozbiljno. Mi moramo paziti na naša tijela – ona su naš jedini instrument, jedino sredstvo kojim iskazujemo svoje osjećaje.