Intervju: koreografija je igra, a balet ljubav

Autor: //Datum objave: 18.03.2013.
Protekle dvije godine bile su iznimne za zagrebačku balerinu Pavlu Mikolavčić. Časopis Dance izabrao ju je kao jednu od sto najboljih plesača u Europi, dobila je titulu prvakinje u matičnom kazalištu, a osvojila je nagrade Tito Strozzi te Nagradu hrvatskog glumišta za najbolje umjetničko ostvarenje u baletu. S Pavlom, koju sam na sceni prvi puta vidjela u ulozi Vile Šećera u Orašaru Waczlawa Orlikowskog, razgovarala sam o karijeri, baletima koje voli i sadržaju njene baletne torbe.
 
 
Kada si počela plesati?
 
Negdje sa šest ili sedam godina, kad su me roditelji odveli u baletnu školu. Prije toga sam dvije godine bila na gimnastici, ali to mi je bilo previše grubo. Tamo su mi rekli da je možda bolje da probam s ritmičkom gimnastikom. Pokušala sam i klizati, ali to nije bilo to. Baletna škola je bila pun pogodak, a balet je postao ljubav.
 
Školovala si se u Zagrebu?
 
Da, osnovnu i srednju školu sam završila na Ilirskom trgu, gdje sam od prvog do četvrtog razreda bila u klasi profesorice Mirjane Dodig, a srednju sam školu završila u klasi Silve Muradori. Nju bih istaknula kao pedagoginju koja je izvlačila najbolje iz mene. Ulagala je puno truda u nas, a u lijepom sjećanju su mi ljetni baletni seminari na Hvaru, koje je organizirala i vodila sa svojim suprugom, također plesačem, Guyem Perkovom. Sjećam se da je bilo zabavno, ali se puno radilo.
 
Kako je bilo u osnovnoj školi?
 
U razredu nas je bilo 20-ak, bili smo veliki razred i bilo mi je super. Sjećam se da tada nije bilo centralnog grijanja, nego smo se grijali na stare kamine kojima je trebalo vremena da zagriju prostor. Trčkarali smo po dvorani da se zagrijemo (smije se). Sad mi je to strašno simpatično. Izvodili smo gluposti, smišljali neke svoje predstave prije vježbi… Osnovna mi je ostala u prekrasnom sjećanju.
 
Nakon srednje škole si radila u HNK?
 
Da, provela sam godinu dana tamo. Tada je na čelu Baleta bila Almira Osmanović, ona mi je dala prvi ugovor. Onda je došao Dinko Bogdanić, koji je s nama radio Don Quijotea. U to sam se vrijeme raspitivala o mogućnostima da se dodatno obrazujem, jer nikad nisam radila na, primjerice, pas de deuxu. Dinko mi je preporučio Baletnu školu u Muenchenu. Prošla sam audiciju i godinu dana tamo učila. Nekako se samo od sebe dogodilo da sam došla na audiciju za tamošnje kazalište, jer kod njih postoji dobra veza škole i teatra. Direktor kazališta me primjetio u Bajaderi, u kojoj sam nastupala sa kolegicama iz razreda, pa njemu i drugima u kazalištu nisam bila nepoznata na audiciji. Uglavnom, prošla sam i dobila ugovor. Šest sam godina ostala u Njemačkoj.
 
Pavla kao Coppelia, izvor: hnk.hr
 
 
Kako si se snašla u Muenchenu?
 
Bila sam zaista mlada – bilo mi je tek 18 godina, a živjela sam sama i bila odgovorna za sebe. No, družila sam se s mnogo stranih plesača, a svi oni međusobno pomažu jedni drugima. Bilo mi je predivno. Posao je bio zahtjevan, jer je riječ o jednoj od vodećih kuća u Europi. Zahtijeva se brzo pamćenje, stalno se ide na audicije, mora se raditi na sebi ili čovjek ne ostaje u ansamblu. Tamo koreograf bira tko mu pristaje za koju ulogu, što je izvrsna prilika. Plesali smo sve od klasike do moderne.
 
Ipak si se vratila?
 
Vuklo me nazad, jer su u Zagrebu ipak obitelj, prijatelji… Dinko Bogdanić je tad već par godina bio u Zagrebu i zvao me da se vratim. Pa sam odlučila spakirati kovčeg. Doduše, valja priznati da je u Muenchenu ipak Europa, postavljaju se bolje koreografije i možda je zato bolje tamo. No, nije mi žao što sam se vratila.
 
Klasika ili moderniji plesni izričaj?
 
Klasični balet je moja strast i ljubav. Suvremeni ples je drugačiji, prirodniji. Volim romantične balete – Romea i Juliju, Damu s kamelijama… Volim kad me dotaknu, kad proživim sve emocije.
 
Koje uloge tebi najviše odgovaraju?
 
Ovisno o baletu, zapravo. Nagrađivana sam za komične uloge, a one mi dobro odgovaraju: Coppelia, Vragolasta djevojka… Moderni baleti su izazov, jer inače svaki dan radim isključivo klasiku. Kad trebam plesati u modernom baletu trebam mijenjati tehniku i baratanje tijelom. U klasici trebam pobijediti gravitaciju, a u modernom mi je ona prijatelj. Recimo, nedavno sam plesala u Varijacijama u F.ado molu i imala sam grozne upale mišića. Tamo nema mimike i sve se svodi isključivo na tijelo. Teško je mijenjati stil.
 
A neka romantična i ozbiljna uloga?
 
Da, to bih voljela. Nisam dosad dobila takvu ulogu, jer me ljudi valjda više vide kao Coppeliu. No, ja bih rado plesala Damu s Kamelijama, Odiliju i Odettu u Labuđem jezeru, Trnoružicu… Voljela bih pokazati publici i drugu stranu.
 
Pavla u baletu Air, izvor: hnk.hr
 
 
Smatraju te koreografkinjom koja može mnogo dati…
 
To mi je veliki komliment. No, na početku mi je koreografiranje bila samo igra. U Muenchenu sam prvi put postavila dvije koreografije koje su izašle iz nekih radionica i sjećam se da sam bila pomalo nesiguna, iako su reakcije publike i struke bile dobre. Osjećam da imam potencijala, iako još uvijek ne osjećam da mogu to posve raditi. Teško mi je izaziti taj osjećaj, zapravo. Voljela bih da mogu doseći puni potencijal, a mislim da sam se dosad pomalo suzdržavala i imala filter. Želim ga maknuti i dati sve svoje, riskirati pa što bude. Inače, nikad se nikad nisam okušala u klasičnim koreografijama, ali bih voljela pokušati. No, iz moje unutrašnjosti dolazi moderniji korak. U samoj srži ne vidim neku razliku – ako imaš vokabular, pokrete treba samo složiti u cjelinu. Ovisi o ideji.
 
Zašto je tako malo žena koreografa?
 
Dosta sam i sama razmišljala o tome, a jednom mi je prijatelj rekao kako smatra da razlog možda leži u činjenici da su muškarci vizualni tipovi i da rade takve koreografije. Žene kreću iz emocija, recimo, dovoljno je pogledati kako koreografira Pina Bausch. Pomaknuto, da, ali izlazi iz tipičnog emocionalnog impulsa. Ples je vizualna umjetnost, pa možda zato muškarci uspjevaju. Od koreografkinja bih izdvojila Crystal Pite, ona je zaista iznimna.
 
Koje ti koreografe najviše cijeniš?
 
Jiří Kyliána i Matsa Eka. Sviđaju mi se vizualno, imaju zanimljivu vrstu pokreta, kao i inspiraciju. William Forsythe također, jer se radovi svih modernih koreografa baziraju na onome što je on radio. U Muenchenu sam imala priliku biti na njegovoj radionici i bilo je to odlično iskustvo. Najviše me impresioniralo njegovo improviziranje. Svi koreografi koje sam navela su dosta utjecali na mene – plesala sam njihova djela te radila s nekima od njih. Mats Ek je genijalan, s njim je iznimno lijepo raditi. Ljudi često misle da su veliki koreografi umišljeni, ali oni su zapravo obični, pristupačni ljudi. Kylián je poput Eka. Na njegovim radionicama osjetiš da je došlo raditi s punim srcem.
 
Kad smo kod Eka… Ne mogu mu oprostiti ono što je učinio Giselle. Umjesto da na kraju prvog čina umre, njegova junakinja završi u ludnici. Kako ti gledaš na to?
 
Da, skroz je promijenio njenu sudbini. Meni je to genijalno, jer je ideja super. Mnogima je to bilo šokantno. Bila sam na probama za njegovu Giselle i kad ti on objasni što je htio reći i kako trebaš otplesati, shvatiš sve. On nije htio šokirati, nego pokazati da se klasična priča može ispričati na drugačiji način. Može se pokazati kroz moderan pokret i klasičnu glazbu, a da bude inovativno i drugačije.
 
Prizor iz Pavline koreografije Neizgovoreno, izvedene na
prošlogodišnjem Koreolabosu, izvor: hnk.hr
 
 
Vratimo se na aktivan ples… Jesi li ikada u karijeri imala ozbiljnu ozljedu?
 
Da, nažalost. Jednom sam ozlijedila stopalo i devet mjeseci nisam mogla plesati. Ozljede su sastavni dio ovog posla jer baletni pokreti nisu prirodni. Zato svaki plesač mora biti svjestan da se može ozljediti i činiti sve da to ipak izbjegne. Baletni trening služi za razvijanje određenih mišića i sam po sebi nije dovoljan. Mislim da će se ubuduće uvoditi dodatni treninzi za plesače – stabilizacije i kondicijski, pa će biti manje ozljeda. Uostalom i špice čine svoje. Ja u njima vježbam svaki dan i strašno pazim da ne bude kakvih pronlema. Kad osjetim umor, prestanem. Treba slušati svoje tijelo i ne vježbati do iznemoglosti.
 
No, plesači to ponekad čine…
 
Da, posebno mladi. Od viška energije se puno umaraju, pa umjesto da stanu, rade još i više. Treba vježbati pametno, razmisliti o tome što se radi. Mi stariji, koji imamo više iskustva, naučili smo da je najopasnije ne slušati svoje tijela. Kažeš da si na špicama svaki dan…
 
Kako ih pripremaš?
 
Lakše nego prije, jer sad plešem u plastičnim špicama. Ne treba ih lupati, samo sašijem trakice i izađem na scenu. Traju dugo i praktično su neuništive. Inače, špice sam šivala cijeli život i povremeno sam se osjećala kao švelja (smije se).
 
Što imaš u torbi za klas?
 
Špice, grijače, navlake za prste, silikonsku kapicu, dva ili tri dresa, gumu za rastezanje, par loptica za masažu, roler za stopala, lopticu za golf… Nju koristim za masažu stopala.
 
Čula sam da plesači nekad tijekom dana ne odlaze kući, nego spavaju u kazalištu… Je li to točno?
 
Da, dogodi se. Nekad između proba imamo sat vremena za ručak, pa ljudi znaju malo odspavati. Cijeli smo dan u HNK, ja dolazim u devet ujutro, a često imamo težak raspored i probe do kasno u noć.
 
Imaš li tremu?
 
O da, uvijek. Jako me je strah, ali nakon premijere mi je već lakše. Ponekad se zna dogoditi da zaboravim neki korak, zbog straha, ali to publika nikad ne vidi jer se brzo snađem. Ako imam dovoljno vremena da pripremim predstavu onda na pozornici tijelo razmišlja samo i tad puno bolje interpretiram, na neki način se igram na pozornici. Ali neovisno o tremi i pripremi, na pozornici se svašta događa: zaboraviš dio kostima, kad trebaš ući na pozornicu, nešto ili netko padne, otkopča ti se haljina…
 
Dogodilo ti se to?
 
Puno puta. To daje čar, jer se nikad ne zna kako će predstava proći. Uvijek se pojave neki novi detalji, nikad nije isto i improvizira se. Recimo, dogodilo mi se jednom da sam obukla kostim i nisam primjetila da je vješalica na njemu, pa sam cijelu predstavu otplesala sa vješalicom na leđima. Ili, obukla sam kaputić naopačke, pa je publika vidjela moje ime napisano na etiketi. Naravno, tu su i stvari koje se dogode bez tvog utjecaja: padnu kulise, eksplodira reflektor, sudare se plesači na sceni… Da, svašta zabavno se dogodi za vrijeme predstave (smije se).
 
Pavlaizvor: hnk.hr
 
 
Jesi li ikada bila na dijeti?
 
Da. Na početku karijere imala sam poteškoća, bila sam na nekoliko dijeta i nijedna nije pomogla. Shvatila sam da to ne funkcionira, pa sam otišla kod nutricionista. Mimi Vurdelja, sjajna nutricionistkinja, složila mi je program. Objasnila sam joj što radim te da trebam biti mršava, a opet imati snage. Bitno je znati kako se hraniti, jer što će ti što si mršav ako nisi zdrav. Prije sam bila izmučena glupim dijetama koje nisu pomagale. Već sedam godina sam vegetarijanka, jedem male obroke i ne opterećujem se.
 
Griješe li profesori kad učenike u osnovnoj školi tjeraju da smršave?
 
Ako djetetu kažeš da je debelo, to je veliki psihički pritisak za njega. Mnoga “bucmasta” djeca su zapravo u razvoju i kad odrastu sve će doći na svoje. Reći djevojčici od 14 godina da ide na dijetu je čista glupost. Treba sa stručnjakom napraviti program i savjetovati djecu, jer inače i ona sama počnu vjerovati da su debela. Vidjela sam puno djevojaka koji su zbog takvih pritisaka oboljele od anoreksije i zato sam protiv tih metoda.
 

Što ti se čini, u kakvom je uopće stanju baletna škola u Zagrebu?

 
Nažalost, ona propada. Nema adekvatnog školovanja i nema jamca da će se osoba koja školu završi zaposliti u kazalištu. Ako završi i nema posla, što će onda? Jasno da će roditelj koji vidi takvu situaciju radije dijete uputiti u neku drugu školu. Osim toga, problem je što ljudi zapravo ne znaju što je balet. Nedostaje promocije i školovane publike. Često u kazalište dovedu djecu da vide probu, pa njima u glavi ostane da je balet nešto što smrdi i gdje ljudi dižu nogu. Oni zapravo ne vide predstavu, nitko im ne objasni što se tu događa i ne obrazuju se. U Muenchenu postoje dani otvorenih vrata, gdje se posjetitelje ne vodi samo u šetnju kazalištem, nego gledaju kako se na sceni odvijaju probe i vrše korekcije, objašnjava im se kako nastaje predstava i što koraci znače… Onda dobijete publiku koja zna što to znači i cijeni predstavu.
 
Još je rano za razmišljanje o tome, no imaš li nekakvu ideju čime bi se bavila nakon završetka kazališne karijere?
 
Definitivno bih ostala u plesu. Voljela bih se baviti pedagogijom, bilo da je riječ o podučavanju u baletnoj školi ili kazalištu. Balet jako volim i skupila sam dovoljno znanja, pa smatram da mogu pomoći drugima. Možda bih se bavila i koreografijom, no to ovisi o publici kojoj se nešto može, ali ne mora svidjeti. To je zapravo riskantan posao: ideja je tebi super, a možda publici nijr. Tražim se u koreografiji, improviziram sama sa sobom i tako se gradim. Bilo bi se dobro školovati, pa da nam daju ideje kako bi se nešto moglo napraviti. Voljela bih da u našoj zemlji postoji neka pedagoška škola.
 
Pavla u koregrafiji Female Touch Ksenije Krutove, izvedene na
Koreolabosu 2011. godine,  izvor: hnk.hr
 
U protekle si dvije godine dobila neke važne nagrade, kao i titulu prvakinje… Je li te sve to iznenadilo?
 
Titula da, iznenadila me. Doduše, u protekloj sam sezoni imala sve uvjete da je dobijem, dovoljno otplesanih glavnih i srednjih uloga, pa mislim da je to bilo samo pitanje vremena. Ali eto, nekako me ipak iznenadilo. Isto mogu reći i za nagradu Tito Strozzi, to je zaista velika stvar. Nagrada nije dodijeljena isključivo meni osobno, nego cijelom Baletu. Osim mene, tu je nagradu dobila samo Irena Pasarić.
 
Kako je bilo primiti nagradu?
 
Iskreno, dojmilo me se slušati sve te pohvale. U baletu uvijek slušaš samo kritike i ispravke, pohvale rijetko ili nikad. Što se same nagrade tiče, laska kad ti je dodijele stručnjaci, a takvi sjede u odboru. Oni su pratili sve predstave i stoje iza svoje odluke. Zato je velika čast da su primjetili moj rad, jer ja dajem sve od sebe. Zaista pokušavam sve napraviti savršeno i nikad mi nije žao truda kojeg sam uložila.
 
Krajem siječnja održao se ovogodišnji Prix de Lausanne. Ti si bila na tom natjecanju?
 
Da, zapravo sam prva Hrvatica koja se natjecala. Bilo je to 1995. godine, prošla sam prvi krug i plesala varijacije na sceni. Pripremala me Silva Muradori, a suvremenu koreografiju je radio Milko Šparemblek. Uživala sam raditi s njim – on mi je prvi otkrio suvremeni ples. Na Prixu smo imali velike problem, jer nije bilo ni novca ni sponzora. Na natjecanju sam vidjela mnogo plesača koji su bili izvrsni i vrlo inspirativni, a istovremeno sam vidjela i koja je točno moja pozicija.
 
Za kraj, zanima me tvoje mišljenje o rekreativnim plesačima baleta? Brojni takvi nas čitaju…
 
Divim se ljudima koji rekreativno idu na balet. Teška je to rekreacija i zato im skidam kapu, jer treba imati puno entuzijazma za takvo što. Znam koliko truda i muke treba uložiti, pa im zato mogu reći samo “bravo”. Na balet ne ideš da se malo  gibaš, nego zato što ti je to ljubav.
Najnovije iz kategorije "Intervjui":

“Čovjek može sve što želi i za što je spreman puno uložiti”

Profesor sa Zavoda za elektroničke sustave i obradbu informacija na Fakultetu elektrotehnike i računarstva u Zagrebu, Predrag Pale, više je od običnog znanstvenika. Osnivač CARNeta

Novi ravnatelj najavljuje: balet će se širiti Dalmacijom

Ilir Kerni postao je novi ravnatelj splitskog Baleta. Iza njega je dojmljiva karijera: bio je baletni prvak, balet majstor i pedagog u Hrvatskoj i inozemstvu. Iza sebe ima suradnju

“Uvijek želim vidjeti klasiku i ona me jako zanima”

Angelin Preljocaj došao je u Zagreb kako bi vidio plesače Baleta HNK koji pripremaju njegova djela “La Stravaganza” i “Annonciation”. Premijera je 7. lipnja, a do sada su s nj

Najnovije vijesti na portalu:

Nagrađen Ilir Kerni

TIRANA – Ravnatelja Baleta Hrvatskog narodnog kazališta Split Ilira Kernija predsjednik Republike Albanije Ilir Meta odlikovao je jučer u Tiranio ordenom Čast nacije. „Ovo je

Besplatni satovi baleta (i drugih plesova)

ZAGREB – Plesni studio Edite Cebalo, poznat po tome da ples nastoji približiti svima, osmislio je novu akciju naziva ‘Svi marš na ples!’. Trajat će tijekom cijelo

Bizaran baletni video

ALABIN – Navikli smo plesače baleta viđati na kojekakvim mjestima, no čini se kako je najčudnije mjesto za balet pronađeno ovih dana u Bjelorusiji. Tamo se plesalo – na