ZAGREB – Prošle godine u ovo vrijeme sve je bilo drugačije. Najviše balet. Na početku godine sam točno znala gdje ću doći – u svoju Školu za klasični balet na Ilirskom trgu. Svjesna sam u tim prostorima, koji su bili stari, nije bilo baš savršeno. Iskreno, bilo je daleko od toga, ali mi je bilo blisko srcu. Ove školske godine mene, i sve učenike, dočekala je vijest da selimo na drugu lokaciju. Dobro, rekli smo, hvala Bogu da su se nadležni odlučili već jednom pronaći nam neki prostor primjenjeniji održavanju plesne nastave. Valjda su shvatili da je rizik od pogibije postao prevelik. <

No, ono što nas je dočekalo ostavilo nas je bez teksta. Prva pomisao je bila da se želimo vratiti u onu staru, raspadajuću zgradu, u kojoj ima premalo dvorana, prostorije nisu dovoljno velike, u svlačionicama nema prostora a dvorane su se nakrivile prema ulici.

Ne znam kome je pala na pamet ideja da smjesti cijelu baletnu školu u samo dvije male dvorane u jednu osnovnu školu! Zapravo smo razmješteni na tri lokacije, no najviše nas pleše u Osnovnoj školi koja se nalazi u Gundulićevoj ulici. Sedam je razreda u srednjoj školi u smjeru klasičnog baleta, a ne želim računati još odjel narodnih plesova i cijelu osnovnu školu. Svi smo smješteni u dvije učionice, koje su pretvorene u plesne dvorane te jednu garderobu koju dijelimo s profesorima, samo je njihov dio odvojen platnenom zavjesom.

Kako sada ljudima objasniti da to nisu normalni uvjeti za rad? Za mene, koja sam treći razred srednje škole, to nisu nimalo prikladni uvjeti. Nas je osam u razredu i klas je sve samo ne normalan. Osim veličine, dvorane imaju i još jedan veliki nedostatak: pod u dvoranama je betonski. To ne bi bio nikakav problem jer je i u kazalištu takav, ali je potrebno da postoji nekoliko centimetara zraka između betona i parketa na kojem je guma. Kod nas toga nema. Pod je tvrd i osjećaj je sličan, gotovo isti, onome kao kada skačete po cesti. Jedina „dobra“ stvar u svemu tome je, kako moja prijateljica vrlo mudro zaključuje, da nema nikakve mogućnosti da će nam se špice klimati na neravnom.

 

Dvorana Škole za klasični balet na Ilirskom trgu, izvor: www.baletna-skola.hr

 

 

Nas osam trebalo bi sljedeće školske godine maturirati u toj školi, no ja zaista ne znam kako će to biti moguće u ovakvim uvjetima. Nekako mi se čini da ćemo prije slomiti noge i glave, nego dogurati do kraja godine. Neprestano razmišljamo kako će naš ispit na kraju godine izgledati. Hoćemo li možda raditi dvije po dvije? Hoćemo li velike skokove skakati na hodniku jer u dvorani nema mjesta? Ili možda možemo cijeli ispit prebaciti na  školsko dvorište? Za naše noge to ne bi bilo ništa novo.

 

Iskreno, tužna sam nastale situacije. Možda će zvučati jako egoistično, ali mi smo jedina perspektiva u toj školi. Kako očekivati dobre rezultate i sjajne plesače, ako se radi u nemogućim uvjetima? Iz naše škole izašla su velika imena domaćeg baleta, poput Edine Pličanić, Tomislava Petranovića i drugih. Pavla Mikolavčić, koja je završila baš ovu školu, nedavno je proglašena jednom od sto najboljih plesačica u svijetu. Kako netko može očekivati tako vrhunske rezultate ako radimo u prostorima koji nisu za rad?

 

Sretna sam što su nas maknuli iz garderoba bez prozora i dvorana koje se urušava,ju ali jesam li sretna što smo tu gdje jesmo? Ne, nisam. Tužna sam i nedostaje mi ona stara, raspadajuća škola.