Romantični baleti su oni koji se i danas izvode na svjetskim pozornicama u formi sličnoj kakvu su imali 1830. i 1840. godine, od kada datiraju. Bilo je to vrijeme kada je balerina dobila kultni status i misteriozni glamur koji do danas posjeduje. Na pozornici, krećući se gotovo izvantjelesno, bestežinski, kroz oslikan krajolik scene, postala je drugim bićem – vila, duh ili „silfida“. Netko za koga zakon gravitacije ne postoji. Baleti ovoga doba su: La Sylphide (1832.), Giselle (1841.), Napoli (1842.), Pas de quatre (1845.), Conservatoire (1849.) i Coppélia (1870.). Najpopularniji i najizvođeniji od ovih baleta je bezvremenska priča o slomljenom srcu i ljubavi koja prelazi granice ovozemaljskoga života – Giselle.

 

Radnja je podijeljena u dva čina, originalnu koreografiju potpisuju Jean Coralli i Jules Perrot, libreto su napisali Théophile Gautier i Vernoy de St Georges, a glazbu Adolphe Adam. Praizvedba se održala u Théâtre National de l’Opéra Paris, 1841. godine. Naslovnu je ulogu ponijela dvadesetdvogodišnja Carlotta Grisi, ljubavnica koreografa Julesa Perrota, koji je osmislio plesove za Giselle. Balet je izazvao senzaciju i u sljedećih je pet godina izveden i u Londonu, Petrogradu, Beču, Berlinu, Milanu i Bostonu.

 

U prvom činu seljanki Giselle udvara mladić Loys, koji se pogrešno predstavlja kao seljak, a zapravo je grof imenom Albrecht. Giselle ništa ne sumnja, ali njezina je majka Bertha nepovjerljiva prema mladiću i radije bi da se Giselle uda za lovočuvara Hilariona. Ona ispriča priču o Vilama, duhovima mladih djevojaka koje su bile prevarene i umrle neudane. Legenda kaže da kada sunce zađe, Vile ubijaju bilo kojeg muškarca koji se usudi ući u šumu u kojoj leže njihovi grobovi. Ignorirajući Berthina upozorenja, Giselle i Albrecht se pridružuju proslavi berbe grožđa koja se održava u selu. Albrechtov štitonoša ga upozorava da se selu približavaju plemići koji su krenuli u lov. Hilarion prisluškuje razgovor i odlučuje provaliti u Loysovu kolibu i razotkriti njegov identitet. Plemići dolaze u selo, a među njima je i Albrechtova zaručnica Bathilda. Giselle pleše za plemiće, a Bathilda očarana djevojkom, poklanja joj svoju ogrlicu. Umorna od lova, zamoli Berthu da se odmori u njihovoj kućici. Ostatak plemića odlazi i ostavljaju na vratima kuće obješen lovački rog kako bi ih Bathilda mogla dozvati kad se odmori. Hilarion provaljuje u Loysovu kolibu i otkriva mač. Vidjevši na kućici rog, uspoređuje grbove na rogu i maču i shvaća da su jednaki i da je Loys zapravo plemić. Prekidajući slavlje, optužuje Albrechta za prijevaru. Istina se razotkriva kad Bathilda izađe iz Berthine kućice i pozdravlja Albrechta kao svog zaručnika. Očajna i šokirana, Giselle uzima Albrechtov mač, probode se i umire u njegovom naručju.

 

Drugi čin počinje prizorom Hilarion koji stražari u šumi kraj Gisellinog groba. U ponoć začuje kretanje u šumi i pred njim se materijaliziraju Vile koje doziva njihova zla kraljica Myrtha. Prestrašen, Hilarion otrči dublje u šumu. Na grob dolazi Albrecht i ostavlja bijele ljiljane. Uto pogledom uhvati obrise svoje voljene Giselle i prati ju kroz šumu. Na drugom mjestu, Vile su okružile Hilariona i prisiljavaju ga da pleše dok se ne iscrpi i umre. Myrtha tada naređuje Giselle da ljepotom svoga plesa natjera i Albrechta u istu sudbinu. Giselle se pokušava oduprijeti Myrthinoj moći i pomoći Albrechtu, ali i ona i on su natjerani na ples. Giselle pokušava sve kako bi zaštitila Albrechta od zle kraljice. Dolazi zora. S prvim zrakama sunca Vile i Myrtha nestaju. Giselle, oslobođena od vilinske sudbine zbog svoje ljubavi, vraća se u grob odakle više neće ustati. Albrecht ostaje sam na grobu.

 

Svojom misterioznom atmosferom i vječnom temom svih bajki, pobjedom ljubavi nad smrću, Giselle predstavlja duh romantične ere. Održala se u izvornom obliku do danas zbog svoje savršene forme i simetrije, ali možda i više od toga – jer dira naša srca. U prvom se činu obrađuje tematika sela, u jesenskim bojama, koreografija je postavljena prizemljeno – terre-a-terre. Naglašen je utjecaj gravitacije, privezanosti za tlo po kojem hodamo – od koraka u seljačkim plesovima, do teških drapiranih kostima plemića i gospode. Giselle je krhka djevojka, majka ju upozorava da ne pleše jer nije dobra zdravlja (neki naslućuju da je možda i trudna). Poruka je jasna – kao u jesen, berbe su grožđa – ljudi u svijetu u kojem žive uživaju kratko razdoblje cvjetanja, zatim stare i venu.

 

Drugi čin, kao kontrast, odvija se na pomalo strašnoj, mjesecom obasjanoj šumskoj čistini. Koreografija zahtijeva hodanje kao po oblacima, bez težine, kroz sitni bourrée. Arabesque i poze su izvan balansa, nagnuti prema naprijed, ruke meke kao da rosa kapa s vrhova prstiju. Kad Albrecht pleše s Giselle, pričinjava se kao da ona lebdi u maglici koju čini til njezine duge haljine. Jedino je Hilarion vezan uz zemlju, ne pripada u mističnu šumu. Zato i ne može preživjeti, ne posjeduje metafizičke vještine potrebne da se živ iziđe iz tog ukletog mjesta. Albrecht će preživjeti zahvaljujući Giselle. Ali Giselle je rastrgana između njegove ljubavi i Myrthine moći. U prvom činu je željela plesati, sada mora. Svojim plesom mora odvući Albrechta od sigurnosti koju pruža križ na njezinom grobu. Izazov za balerinu koja interpretira Giselle je istodobno uvjerljivo portretirati veselu naivnu seljančicu i onostrano spiritualno biće. Slavna scena ludila kojom završava prvi čin mora predstavljati poveznicu između ove dvije krajnosti, balerina ju mora odglumiti savršeno (možda čak i proživjeti) da bi se u drugom činu osjećala besmrtnim bićem. Često koreografi zanemaruju da su Vile krvoločne, a ne samo skupina djevojaka u bijelim haljinama s krilcima. Njih ujedinjava mržnja prema muškarcima, a ne boja njihovih haljina. Priča kaže da su na prvoj izvedbi u Parizu, gosti u publici padali u nesvijest šokirani blijedim i beskrvnim licima Vila. U libretu se ne spominje da su sve one samoubojice, ali Giselle svakako jest, i kao takva mora biti pokopana u šumi koju Myrtha noću drži svojom. Ali snagom svoje ljubavi i odbijanjem da se osveti onome zbog koga je osuđena na takvu smrt, Giselle pronalazi spas i otkupljenje. A kroz nju, otkupljenje pronalazi i Albrecht.

 

Giselle se danas izvodi u mnogim svjetskim kazalištima, a postoje i brojne moderne inačice. Jedna od njih je ona Matsa Eka iz 1987., a drugu je postavila Sylvie Guillem 2001. godine u Milanskoj Scali. Ulogu Giselle svojom su uspješno učinile Galina Ulanova, Gelsey Kirkland, Carla Fracci i Alina Cojocaru.