ZAGREB – Prva ovosezonska premijera u zagrebačkom baletu otplesana je sinoć, a reakcije publike su podijeljene. Kao i uvijek kada se radi o modernijem izričaju, dodali bismo. Dok se uglavnom svi slažu kako je “Bolero” Maše Kolar fascinantan, čini se kako “Tamni pejzaži” Marijane Krajač nisu izazvali euforiju.

 

Bolero je bio impresivan. 11 instrumenata, 18 repeticija teme, 15 minuta čiste ekstaze, remek djelo. Ravelov Bolero u prosjeku zasvira svakih 15 minuta negdje u svijetu. Sinoć, u nešto malo dužem trajanju i elektronskoj obradi Višeslava Laboša, na velikoj sceni HNK u Zagrebu dogodilo se čudo. 19 plesača ili možda 119, jer na momente se činilo da ih je toliko, na trenutak su nas odnijeli negdje daleko, na neke svjetske scene – Stockholm, London, New York… Zastor se otvorio i bili smo u nekoj drugoj dimenziji. Između blještavila stakalaca i svjetla koje se nježno njima poigrava, pojavila su se prva tijela pred očima publike. U početku, samo na nekoliko sekundi, ruka, noga, savršeno izmodelirana leđa, a onda, u tamno ljubičastom baršunu, savršeno krojenim trikoima i strogo zalizanim punđama pojavljuju se one – Iva Vitić Gameiro, Milka Hribar Bartolović, Natalia Horsnell. U Bolero nas uvode ove tri gracije, nenametljivo, uigrano i s lakoćom. Čini se kao da su oduvijek plesale baš ovaj pokret, tehnikom i kvalitetom nas gotovo hipnotiziraju i uvlače u svoj svijet. Svaka nosi nešto svoje, ne ugrožavajući pri tom ono što je najvažnije, a to je sama predstava.

 

Na sceni im se pridružuje pet plesača (Takuya Sumitomo, Andrea Schifano, Guilherme Gameiro Alves, Simon Yoshida i Kornel Palinko), koji unose novu energiju, snažniju, mušku, ali ne prejaku već taman dovoljnu da isprate muziku koja lagano, gotovo neprimjetno raste kao i koreografija. Njihova tijela savršeno se prepliću, spajaju, razdvajaju u duetima, grupama, solističkim dionicama. Pažljivi su jedni prema drugima, s razumijevanjem pristupaju svakom pokretu, svakoj promjeni dinamike i tempa, komuniciraju međusobno, dišu skupa. Bolero se zahuktava, pod pritiskom muzike koja jedva čeka da eskalira. Rastu i tenzija i tempo plesa.

 

 

Prizor iz Bolera, foto: HNK Zagreb

 

 

Na scenu izlaze i ostali plesači i svaka mogućnost gledanja pojedinaca nestaje. Čini se kao da ih je bezbroj, svi govore jednim jezikom, jednom kvalitetom, nameću se svojim osobnostima, a ipak ostaju jedan snažan organizam, bez greške i nedoumice. Ipak treba izdvojiti Atinu Tanović koja nas je natjerala da je vidimo u masi i na trenutak gledamo samo nju, Takuyu Sumitomoa i Guilherma Alvesa koji svaki na svoj način dominiraju muškim ansamblom i predvode ‘čopor’. Potom mladog Tomaža Goluba koji bi uskoro mogao zasjati… Naravno, ne smijemo zaboraviti ni tri gracije s početka (Vitić Gameiro, Horsnell, Hribar Bartolović), zaslužene predvodnice ovog Bolera, tehnički zrele balerine, žene, umjetnice. Prekrasnu Catarinu Meneses trebalo bi koristiti puno više.

 

Nisam sigurna kada i kako se dogodio kraj, kao ni koliko je predstava trajala. Maša Kolar svojim je koreografskim izrazom, profinjenim pokretom, zrelošću i kompozicijom učinila da vrijeme stane.No nije to ništa novo, ona iz godine u godinu raste i postaje sve važniji element međunarodne plesne scene. Ne treba je stavljati ni u kakve kontekste suvremenog ili ne suvremenog repertoara ili teatra. Njoj je mjesto na svakoj sceni, kao što je to slučaj sa svim dobrim koreografima ovog svijeta.

 

Uvijek lijepi, funkcionalni i inovativni Kostimi Petre Pavičić i svjetlosna rješenja Nuna Salsihne također nisu nikakva novost, oni su dio Mašinog već dobro uigranog tima koji ne treba mijenjati. Čestitamo Višeslavu Labošu, našao je pravu mjeru i senzibilitet u obradi muzike a znamo koliko je hrabro uhvatiti se u koštac sa Ravelom. Aplauz, točnje ‘standing ovations’ trajao je dugo. To nije bio onaj usiljeni aplauz premijernog protokola, bio je to onaj aplauz zbog kog plesači daju svoj život publici. Odzvanjat će nam u ušima još dugo.

 

Boleru Maše Kolar, na žalost, prethodila je predstava Marjane Krajač “Tamni pejzaži”. Na žalost iz nekoliko razloga. Prvi i najočigledniji je taj da se zbog kvaliteta predstave, odnosno nedostatka istog, broj gledatelja smanjio nakon prvog dijela, pa nisu dočekali da pogledaju Bolero. Ako se to dogodilo već na premijeri, možemo samo zamisliti što će se događati s nepremijernom publikom, kada ova koreografska večer zaživi na repertoaru.

 

Drugi, puno važniji razlog i pitanje je što je uopće ova predstava, zašto je stavljena na scenu nacionalnog teatra i zašto su plesači i publika bili izloženi tome? Koreografije gotovo da i nema, plesači su prepušteni osobnim improvizacijama, što bi imalo smisla da iza njih stoji konkretna tehnika, rukopis, istraživanje ili ideja. Improvizacija je odlična stvar kada je potkrijepljena procesom i znanjem. Ovdje to nije slučaj. 

 

 

Prizor iz Tamnih pejzaža, foto: HNK Zagreb

 

U‘Tamnim pejzažima’ improvizacija se sastoji od po nekoliko koraka klasičnog baleta (koji se neprestano ponavljaju, čini se čitavu vječnost), odabranih po sistemu što kojem plesaču najviše odgovara. Dionice ne djeluju čak ni kao prepisani dijelovi poznatih koreografija bijelog baleta, već kao mali segmenti jutarnjih baletnih vježbi (class-a). U podjeli su plesači različitih sposobnosti, starosne dobi i iskustva te shodno tome nečije dionice izgledaju zaista kao školska vježba, a kod starijih i iskusnijih se pojavljuju obrisi dijelova svih koreografija koje su nekada plesali. Provuče se tu po neki Forsythe, Mujić, Savković…

 

Likovno i vizualno dobri su početak i prva slika, ipak previše slična onoj koju pamtimo iz remek dela Lea Mujića ‘Tišina mog šuma’ koje se ne tako davno izvodilo na velikoj sceni HNK Zagreb. Treba pohvaliti Silvia Vujičića za scenografiju i djelomično za kostime, no nije do kraja jasno da li je od ideje do realizacije kostima došlo do problema. Aleksandar Čavlek je oblikovanjem svjetla donekle spasio stvar. Muzike se teško sjetiti, jer je svojom jednoličnošću i repetitivnošću (ne onom istom kao kod Ravela) čini se podjednako izmorila i plesače i publiku.

 

Plesače uvijek treba nagraditi jer su bez obzira na sve svoj zadatak odradili profesionalno i uložili puno mjeseci rada i znoja te na sceni ostavili sve. Publika ih je iz istog razloga i pozdravila kratkim ali relativno snažnim aplauzom, bez mnogo energije i ovacija. Ova predstava ne donosi ništa novo niti zanimljivo osim pitanja (koje također nije ni novo ni zanimljivo) – smijemo li svakome dopustiti da se bavi ovom umjetnošću i gdje su granice u ovom novom dobu teatra gdje je sve dozvoljeno, uz snažan osjećaj uzaludnog trošenja sposobnih, talentiranih plesača i njihovog vremena.