Crni labud

Autor: //Datum objave: 30.01.2011.

ZAGREB – Mnoge od nas zainteresiralo je i zaintrigiralo ono što smo čuli o filmu Crni Labud. Svijetu filma zanimljiv je zbog glumaca i nagrade koje su oni dobili, no nama je zanimljiv isključivo zato što je radnja smještena u svijet baleta. Mišljenje o filmu odlučili smo zatražiti od predsjednika Hrvatskog društva profesionalnih baletnih umjetnika, Svebora Sečaka.

 

– Prvo što se nameće kao zaključak po gledanju je kako to uopće nije film o baletu, već psihološki triler smješten u baletno okruženje. S obzirom da nisam filmski kritičar nego baletni stručnjak, neću se upuštati u transverzalna čitanja (kroz više razina) niti u hermeneutički pristup (interpretativnu analizu). Kao što, usudio bih se reći, film Hrvač istog režisera nije o hrvanju, tako je i tematika ovog djela u stvari prenapregnuta, načeta psiha pojedinca (u ovom slučaju mlade balerine) pod prevelikim pritiskom (ulogom crne labudice). Dihotomija crnog i bijelog labuda može uistinu poslužiti kao paradigmatski primjer podvajanja osobnosti, jer obje uloge uobičajeno tumači ista balerina, no rekao bih da se ovdje manje radi o podvojenosti, a više o transformaciji. Film kao psihološki triler funkcionira negdje do svoje sredine kada nas autor postupno uvodi u granice horora, efektno miješajući zbilju i halucinacije glavne junakinje, sve do samog kraja koji se simbolički može protumačiti kao žrtvovanje za savršenstvo i apsolutni uspjeh, iako bih  rekao da se u izmučenom patološkom umu glavne junakinje ideja da se za uspjeh treba pobijediti sam sebe, pretvorila u uništiti sam sebe  – kaže Sečak.

 

Iako smatra da je Natalie Portman sjajno odigrala svoju ulogu, pojašnjava da se već u prvim trenucima filma (gdje vidimo pokrete njenih ruku) može vidjeti da u filmu neće biti riječ o vrhunskom plesu, nego o nekim drugim aspektima života.

 

– Seksualna agresivnost, droga, ugroženost od konkurencije, naznake anoreksije, alkoholizam otpisanih – sve su to stvari koje se mogu pronaći i na marginama baletnog svijeta, ali nikako nisu tipične i u filmu su prenaglašene zbog jačeg dojma. Što se tiče uživljavanja u ulogu koje zahtijeva koreograf u filmu i pucanja pod pritiskom, činjenica je da vrhunski balet iziskuje, osim tjelesnih predispozicija i mukotrpnog rada, čvrst karakter i čelične živce. Sjećam se slučajeva tijekom svoje karijere da su kolegice pucale psihički, što bi rezultiralo suzama, odustajanjem, a ponekad i tjelesnim povredama na sceni, uzrokovanih prije svega psihičkim stresom. I sam sam tumačio brojne baletne uloge u kojima je nužno uživljavanje i proživljavanje uloge, ali sam znao držati distancu, tako da su te uloge obogatile, ali ne i ugrozile moj karakter. Ipak, prema mom iskustvu, vrhunski klasični balet zahtijeva od svojih protagonista hladnu glavu i što savršeniju egzekuciju koraka i umjetničku karizmu, a ne emotivno proživljavanje koje bi moglo rezultirati posrtanjem po pozornici – tvrdi Sečak.

 

Slaže se s ocjenama brojnih kritičara da ovo nije film o baletu, ali se pita što bi se danas moglo analizirati u priči o crnom i bijelom labudu, da je kojim slučajem zaista riječ o film o baletu Labuđe jezero.

 

– Zašto je taj balet klasičan, kada je muzika Čajkovskog romantična? Koja je važnost carskih politika za klasičnu umjetnost? Koje zasluge ima Petipa, a koje ljudi u njegovoj sjeni (Ivanov)? Kako to da je taj balet najpoznatiji, kad je Trnoružica bila daleko uspješnija i po mišljenju stručnjaka (npr. Tim Sholl) daleko utjecajnija? Zašto je u našoj perspektivi crni labud loš, a bijeli dobar? Zašto djevojka za svoje spasenje treba muškarca, i zašto on treba biti princ? Koliko ispod baletnog celofana ima prikrivenog euro-centrizma, kolonijalizma, imperijalizma, šovinizma, pa čak i rasizma? Ostavimo to za neka znanstvena razmatranja o povijesti europske kulture, kako ne bismo pokvarili  užitak našim baletnim gledateljima. No, kad se već spominje znanost, možda bi trebalo razmotriti i pitanje edukacije. Poznat je problem mladih baletnih umjetnika koji se u svom radu svakodnevno susreću s dugotrajnim, iscrpljujućim treningom, a premalo vremena im ostaje za opću i širu edukaciju. Možda je upravo i to jedan od razloga što se glavna junakinja gubi – jednostavna psiha koja još nije dosegla kognitivni stupanj razvoja u kojem može objektivno sagledati sebe i kontekst u kojem živi i radi, može lako izgubiti dodir sa stvarnošću. Naravno, to ne znači da educirani ljudi ne mogu imati psihičkih problema, ali će se teže dovesti u situaciju da izgube tlo pod nogama – smatra Sečak.

 

 

 
Najnovije iz kategorije "Predstave":

Diptih McGregora i Volpinija

ZAGREB – Baletni diptih dvojice umjetnika, Wayna McGregora i Massimiliana Volpinija premijerno će se predstaviti publici večeras, 15. ožujka, sjedinivši dvojicu koreografa ko

Novi naslov u HNK

SPLIT – Laurencia, balet u dva čina koreografa Vakhtanga Čabukianija na glazbu Aleksandra Kreina, premijerno će izvesti Balet Hrvatskog narodnog kazališta Split u petak 22. o

Balet za djecu

RIJEKA – Kroz plesni pokret će uskoro na pozornici riječkog HNK Ivana pl. Zajca oživjeti bezvremenski lutak Pinocchio i to kao balet za djecu čiju koreografiju, koncept i dra

Najnovije vijesti na portalu:

HNK nagradio najbolju balerinu

SPLIT – U povodu predstojećeg Dana Hrvatskog narodnog kazališta Split u foyeru splitskog nacionalnog kazališta u petak su svečano dodijeljene nagrade HNK Split za umjetničko

Sretan dan plesa!

Plesači diljem svijeta već tradicionalno, obilježavanju 29. travnja, Svjetski dan plesa. Dan je to kada je rođen jedan od najvećih reformatora plesa, Jeon Georges Noverre, pa je ta

Balet na glazbu vesterna i Metallice

RIJEKA – GRAND FINALE: The Turtle and the Phone Booth novi je naslov kojeg je Nadav Zelner osmislio za riječki Balet. Njegova će koreografija biti otplesana 16. travnja. Jeda