ZAGREB – Mnoge od nas zainteresiralo je i zaintrigiralo ono što smo čuli o filmu Crni Labud. Svijetu filma zanimljiv je zbog glumaca i nagrade koje su oni dobili, no nama je zanimljiv isključivo zato što je radnja smještena u svijet baleta. Mišljenje o filmu odlučili smo zatražiti od predsjednika Hrvatskog društva profesionalnih baletnih umjetnika, Svebora Sečaka.

 

– Prvo što se nameće kao zaključak po gledanju je kako to uopće nije film o baletu, već psihološki triler smješten u baletno okruženje. S obzirom da nisam filmski kritičar nego baletni stručnjak, neću se upuštati u transverzalna čitanja (kroz više razina) niti u hermeneutički pristup (interpretativnu analizu). Kao što, usudio bih se reći, film Hrvač istog režisera nije o hrvanju, tako je i tematika ovog djela u stvari prenapregnuta, načeta psiha pojedinca (u ovom slučaju mlade balerine) pod prevelikim pritiskom (ulogom crne labudice). Dihotomija crnog i bijelog labuda može uistinu poslužiti kao paradigmatski primjer podvajanja osobnosti, jer obje uloge uobičajeno tumači ista balerina, no rekao bih da se ovdje manje radi o podvojenosti, a više o transformaciji. Film kao psihološki triler funkcionira negdje do svoje sredine kada nas autor postupno uvodi u granice horora, efektno miješajući zbilju i halucinacije glavne junakinje, sve do samog kraja koji se simbolički može protumačiti kao žrtvovanje za savršenstvo i apsolutni uspjeh, iako bih  rekao da se u izmučenom patološkom umu glavne junakinje ideja da se za uspjeh treba pobijediti sam sebe, pretvorila u uništiti sam sebe  – kaže Sečak.

 

Iako smatra da je Natalie Portman sjajno odigrala svoju ulogu, pojašnjava da se već u prvim trenucima filma (gdje vidimo pokrete njenih ruku) može vidjeti da u filmu neće biti riječ o vrhunskom plesu, nego o nekim drugim aspektima života.

 

– Seksualna agresivnost, droga, ugroženost od konkurencije, naznake anoreksije, alkoholizam otpisanih – sve su to stvari koje se mogu pronaći i na marginama baletnog svijeta, ali nikako nisu tipične i u filmu su prenaglašene zbog jačeg dojma. Što se tiče uživljavanja u ulogu koje zahtijeva koreograf u filmu i pucanja pod pritiskom, činjenica je da vrhunski balet iziskuje, osim tjelesnih predispozicija i mukotrpnog rada, čvrst karakter i čelične živce. Sjećam se slučajeva tijekom svoje karijere da su kolegice pucale psihički, što bi rezultiralo suzama, odustajanjem, a ponekad i tjelesnim povredama na sceni, uzrokovanih prije svega psihičkim stresom. I sam sam tumačio brojne baletne uloge u kojima je nužno uživljavanje i proživljavanje uloge, ali sam znao držati distancu, tako da su te uloge obogatile, ali ne i ugrozile moj karakter. Ipak, prema mom iskustvu, vrhunski klasični balet zahtijeva od svojih protagonista hladnu glavu i što savršeniju egzekuciju koraka i umjetničku karizmu, a ne emotivno proživljavanje koje bi moglo rezultirati posrtanjem po pozornici – tvrdi Sečak.

 

Slaže se s ocjenama brojnih kritičara da ovo nije film o baletu, ali se pita što bi se danas moglo analizirati u priči o crnom i bijelom labudu, da je kojim slučajem zaista riječ o film o baletu Labuđe jezero.

 

– Zašto je taj balet klasičan, kada je muzika Čajkovskog romantična? Koja je važnost carskih politika za klasičnu umjetnost? Koje zasluge ima Petipa, a koje ljudi u njegovoj sjeni (Ivanov)? Kako to da je taj balet najpoznatiji, kad je Trnoružica bila daleko uspješnija i po mišljenju stručnjaka (npr. Tim Sholl) daleko utjecajnija? Zašto je u našoj perspektivi crni labud loš, a bijeli dobar? Zašto djevojka za svoje spasenje treba muškarca, i zašto on treba biti princ? Koliko ispod baletnog celofana ima prikrivenog euro-centrizma, kolonijalizma, imperijalizma, šovinizma, pa čak i rasizma? Ostavimo to za neka znanstvena razmatranja o povijesti europske kulture, kako ne bismo pokvarili  užitak našim baletnim gledateljima. No, kad se već spominje znanost, možda bi trebalo razmotriti i pitanje edukacije. Poznat je problem mladih baletnih umjetnika koji se u svom radu svakodnevno susreću s dugotrajnim, iscrpljujućim treningom, a premalo vremena im ostaje za opću i širu edukaciju. Možda je upravo i to jedan od razloga što se glavna junakinja gubi – jednostavna psiha koja još nije dosegla kognitivni stupanj razvoja u kojem može objektivno sagledati sebe i kontekst u kojem živi i radi, može lako izgubiti dodir sa stvarnošću. Naravno, to ne znači da educirani ljudi ne mogu imati psihičkih problema, ali će se teže dovesti u situaciju da izgube tlo pod nogama – smatra Sečak.